Kao simbol narastanja bosanske Armije i njezine snage na kraju rata, svakako je onaj istorijski manevar naših jedinica iz srednje Bosne u Bosansku krajinu u septembru i oktobru '95. godine. Prva je 20. septembra na taj "dugi marš" u Krajinu krenula 17. viteška krajiška brigada na čelu sa Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem. Imao sam sreću da krenem s njima. Bila je to kolona vozila duga petnaestak kilometara.
Sutra je smotru tih ratnika na Petrovačkoj visoravni izvršio harizmatični komandant Atif Dudaković i - uputio na ratište. Jer, Krajišnici su već bili oslobodili Kulen Vakuf, Krupu, Petrovac i Ključ i, umorni i premoreni, stali. A četnici su pripremali kontraofanzivu, u koju su i krenuli početkom oktobra '95. Naše linije su na lijevom i desnom krilu fronta popustile. Ali, nastavljen je manevar naših jedinica iz ostalih dijelova zemlje u Bosansku krajinu. Ukupno je, tim istorijskim manevrom, u Bosansku krajinu prebačeno 11.000 boraca. I sada, uporediti, takođe istorijski manevar legendarnog Hajrudina Mešića na početku rata, sa njegovih 32 borca, preko Zečije kose ili prebacivanje grupe boraca, takođe legendarnog Mithata Hujdura Hujke s jednog na drugi dio Mostara, ili prebacivanje na ispomoć bilo koje sarajevske grupe iz aprila i maja '92. sa ovim manevrom u Krajini i imaćete sliku narastanja i moći bosanske Armije na kraju rata.
Zahvaljujući tom manevru odbranjeni su Ključ i desna obala Sane. Jer, borci Sedmog korpusa, pod komandom generala Mehmeda Alagića, koji su tek stigli iz srednje Bosne, u "bici života", odbranili su ovaj grad. Za vrijeme te odsutne bitke za Ključ, jedan visoki američki zvaničnik je svakih pola sata telefonirao predsjedniku Izetbegoviću ubjeđujući ga da odmah potpiše primirje, jer "Ključ pada". General Alagić je ovu bitku za Ključ nazvao svojim "najtežim danom u ratu".
Odmah nakon odbrane Ključa, uslijedila je naša snažna ofanziva i -oslobađanje Sanskog Mosta. Pravcem prema Sanskom Mostu komandovao je general Atif Dudaković, koji je ušao u grad i iz hotela "Sanus" izdavao naređenja još dok su se vodile borbe sedamdesetak metara dalje oko glavne Pošte. Sa borcima Petog korpusa u Sanski Most ušli su i borci Gardijske brigade, kojom je komandovao Dževad Rado, a koja je odmah nakon manevra iz Sarajeva uključena u bitku.
Evo šta mi je o ovom manevru naše Armije, nekoliko mjeseci kasnije, rekao general Delić:
- Taj manevar je izraz zrelosti Armije. U momentu kada su Karadžićevi Srbi trpjeli najveće gubitke u zoni odgovornosti Petog korpusa, sigurno je da su morali izvesti ono što je vojnički bilo potpuno logično - da sve snage grupišu na taj prostor i da kontraudarom pokušaju vratiti izgubljenu teritoriju. Kako su naše snage bile razvučene i izmorene dugotrajnom borbom, izgubili smo dio oslobođene teritorije. Onda smo i mi odgovorili adekvatnim vojničkim potezom - manevrom naših snaga iz centralnog dijela Bosne, ali i drugih koipusa.
Za kratko vrijeme u Bosansku krajinu doveli smo veliki broj jedinica i uveli ih u borbu. Rezultat je poznat: četnicima smo nanijeli velike gubitke, odbacili ih i, što bi se reklo, u devedesetom minutu oslobodili Sanski Most.
Poznato je daje taj "devedeseti minut" istekao 12. aprila '95. godine kada je potpisano primirje. Poznato je, takođe, da je predsjednik Izetbegović od Amerikanaca dobio "dva dana produžetka" da naši oslobode Prijedor i Omarsku. Ali, naši umorni ratnici više nisu imali snage. General Dudaković mi je kasnije rekao da mu je tada nedostajao jedan bataljon odmornih boraca da oslobodi Prijedor. A kada su istekla i ta dva dana "produžetka", u hotelu "Sanus" u Sanskom Mostu našli su se: "ljuti Krajišnici" - generali Dudaković i Alagić, koji su i bukvalno bili ljuti što moraju prekinuti ratna djejstva, zatim general Vahid Karavelić koji im je donio naredbu o prekidu djejstava i - autor ovog teksta. Na kraju su, ipak, njih trojica nazdravili. Rat je bio završen.
Naravno, naši su planirali i da oslobode Banjaluku. (Cak je i general Alagić, na početku manevra 17. viteške krajiške u Krajini, ovom autoru rekao: "Ne propusti istorijski trenutak ulaska naših jedinica u Banjaluku"). Kada sam 1. novembra '96. godine razgovarao sa predsjednikom Izetbegovićem o ovim bitkama u Bosanskoj krajini, Predsjednik je rekao i ovo:
- Ja sam ovdje pitao Dudaka: "Reci mi, molim te, jesi li mogao ući u Banjaluku?" On mi je rekao: "Nisam!" Kažem: "E, sad mije lakše!"
