Dr. Ibrahim Beglerbegović (51) samo je tri dana proveo u logoru Omarska. I on je jedan od rijetkih, možda i jedini, koji je tako kratko bio u ovom logoru smrti. Takođe, on je, izgleda, jedini logoraš koji je iz Omarske direktno vraćen kući, u Prijedor, gdje je proveo čitav rat. Protjeran je tek početkom oktobra '95. godine kada su se oslobodioci primicali ovom gradu.
Zbog te okolnosti da je bio logoraš Omarske, pa da je rat proveo u Prijedoru, dr. Beglerbegović zna i o mnogo čemu drugom što drugi logoraši ne znaju, a više su proveli u Omarskoj. Uz to, on je sačuvao i rijedak dokumenat o logoru Omarska sa potpisom Sime Drljače.
Dr. Beglerbegović je fizijatar i do 1. jula '92. godine bio je načelnik službe fizijatrije u prijedorskoj bolnici. Prvog dana jula pred njegovu radnu sobu bahnuo je naoružan policajac i pitao: "Ko ovdje radi?"
"Ja", odgovorio je dr. Beglerbegović.
"Ne, ti više ovdje ne radiš. Kupi se i - kući", naredio mu je policajac. Ponižen, otišao je kući.
"Moja žena Sadeta i ja svaki dan smo očekivali da nam na vrata pokucaju Drljačim policajci", priča dr. Beglerbegović. "Jer, očekivali smo da uhapse ne mene, nego - Sadetu. Ona je bila direktor apoteka. Srbi su negdje na ratištu našli lijekove kozarske apoteke i njoj su prijetili da će je uhapsiti. I ona se svako jutro spremala i oblačila kao da će taj dan biti otpremljena u logor. I, zaista, 7. jula '92. policijska kola uđoše u našu avliju i Sadeta ih ugleda.
"Evo ih", kaže, već spremna za logor. Ali, uhapsili su mene.
U Omarskoj dr. Beglerbegovića nisu naročito mučili. Kada su ga dovezli u logor, morao je stajati uz zid sa podignuta tri prsta, dok su logorski stražari vršili "inventuru" njegovog "imovinskog stanja". Prvu noć je proveo u garaži sa sedamdesetak Kozarčana koje su doveli iz Keraterma.
"Ti Kozarčani su bili do pasa goli i crni od užasnih udaraca", sjeća se dr. Beglerbegović. "Na leđima su im se oslikavali tragovi čizama. Čitavu noć su nesretnici ječali, a neki su te noći i podlegi." Ipak, dr. Beglerbegović je drugog dana prebačen u "Staklaru", koja je predstavljala "komfor" u odnosu na ostale dijelove logora. Imali su, kaže, više svjetla i vazduha. U logoru je Beglerbegović zatekao mnoge ugledne Prijedorčane, pa i svog brata Rizu, koji je bio odbornik Skupštine opštine Prijedor, a uhapšen je u junu.
"Trećeg dana pozvao me komandant logora Željko Meakić i rekao da mi 98 odsto može garantovati da ću biti oslobođen, te da on odmah ide u Prijedor i, kad se vrati, reći će mi "i ono dva odsto", sjeća se dr. Beglerbegović. "Uveče mi kaže da ću biti oslobođen. Pred izlazak iz logora, brat i ja smo se radovali. Jer, obojica imamo po dvoje djece, pa da bar jedan od nas preživi". Na polasku iz Omarske, rekao sam Meakiću da bih ga nešto zamolio. Veli: "Samo nemoj tražiti da ti pustim brata!"
"Bar ga prebaci na moje mjesto, u "Staklaru", zamolio sam ga. "To mogu", rekao je i tako je i uradio. Kasnije mi je brat govorio da bi mu bilo bolje da nije bio u "Staklari".
Dr. Beglerbegović pretpostavlja da su ga, izgleda, spasili ljudi iz Omarske gdje je on deset godina radio kao Ijekar, a Željko Meakić je bio komandir policijske stanice.
Ali, nakon oslobađanja iz logora Omarska, dr. Beglerbegović je morao otići u SUP, kod Sime Drljače, po potvrdu da je oslobođen i da se može kretati na području prijedorske opštine.
"Kod Drljače sam otišao sa jednim prijateljem koji je, kao i Simo, odrastao u Sanskom Mostu", priča dr. Beglerbegović. "Simo nas je primio, ali je kao bio zabrinut jer je, veli, upravo primio vijest da je neki Srbin poginuo. I ko će sada moći kontrolisati naše ljude od odmazde!", rekao je Drljača. Uzeo je pušku "pumparicu" i rekao: "Evo, kod svakog hodže smo našli ovakvu pušku".
Tada mu je Drljača napisao i potpisao oba dokumenta: i o oslobađanju iz logora Omarska i dozvolu za kretanje.
"Ja sam jedan od rijetkih Bošnjaka koji ima potvrdu sa Drljačinim potpisom da sam bio u logoru Omarska", veli dr. Beglerbegović. "Drljača mi je tu potvrdu dao u vrijeme kada se u svijetu nije znalo za ovaj logor. A kasnije su srpske vlasti, pa i Drljača, negirali da logor Omarska uopšte postoji".
Dr. Beglerbegović je sačuvao oba dokumenta. Svakako je interesantniji dokumenat o Ibrahimovom boravku u logoru Omarska, koji je u Stanici javne bezbjednosti Prijedor protokolisan 24. juna '92. godine pod brojem 11-12-30. Na ovom dokumentu piše: "POTVRDA kojom se potvrđuje da je dr. Ibrahim Beglerbegović, greškom priveden u izbjeglički logor Omarska. Nad istim je izvršena operativna obrada i utvrđeno da nema elemenata za njegovo dalje zadržavanje."
Na kraju potpis načelnika Stanice javne bezbjednosti Prijedor Sime Drljače.
Dr. Beglerbegović je kasnije radio u prijedorskom "Merhametu" i grupa njih je u januaru '95. putovala u Zagreb po robu i lijekove.
"Kada smo se vratili u Prijedor, Drljača je naredio da nas sve privedu u SUP", kaže dr. Beglerbegović. "U SUP-u smo proveli noć, a da nas niko ništa nije pitao. Ujutro je naišao Drljača i pustio sve nas osim jednog hodže".
Prema riječima Ibrahima Beglerbegovića, za osnivanje logora, hapšenja, progone i likvidacije Bošnjaka i Hrvata najodgovorniji su bili dr. Branko Kovačević, koji je bio predsjednik prijedorske vlade, i Simo Drljača, koji mu je bio neposredno odgovoran.
"Dobro poznajem Kovačevića", kaže Beglerbegović. "Volio je da naglašava svoje seljačko porijeklo i više puta je govorio kako mu je najdraže kad ode u svoje selo, uzme gunj i na jednom proplanku iznad kuće se "gunja". Prvi put sam od njega čuo taj izraz - "gunjanje".
"Moj brat Rizo, koji je ostao u logoru Omarska, zamolio je Miću Kovačevića da mu pomogne i izvuče ga iz logora", nastavlja dr. Beglerbegović. "Računao je da će mu Mićo pomoći, jer su zajedno bili u opštinskoj skupštini, uz to - Rizina žena je Srpkinja. Međutim, Kovačević mu nije pomogao. Ali, srećom, moj brat je preživio."
Nekoliko prijedorskih ljekara, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, ubijeno je u Omarskoj, ili na drugom mjestu. Sve su to bili predratni prijatelji ili poznanici Miće Kovačevića. S obzirom na funkciju koju je obavljao u opštini i u "Kriznom štabu", niko ne sumnja da najveću odgovornost za njihovu smrt snosi upravo dr. Kovačević. U logoru Omarska, na primjer, ubijeni su dr. Eso Sadiković, dr. Osman Mahmuljin, dr. Enis Begić, dr. Jusuf Pašić, dr. Razim Musić, dr. Rifat Suljanović i dr. Željko Sikora, a ubijen je (ne u Omarskoj) i dr. Kemal Cerić.
"Dr. Eso Sadiković je bio ekspert Ujedinjenih nacija i više godina je proveo u inostranstvu", priča dr. Beglerbegović. "Svi smo ga cijenili, a Prijedorčani su ga, zaista, voljeli. Eso i Mićo su se često družili. Sjećam se da nam je jednom Eso ubrojao Miću Kovačevića među trojicu svojih najbližih prijatelja. Ali, Esu Sadikovića "Krizni štab" je među prvima poslao u logor Omarska". Dr. Eso je i u Omarskoj tajno, bez ičeg, liječio logoraše. Čak je vlasima kose zašivao rane i u logoru je bio omiljeni Ijekar.
Nusret Sivac, snimatelj TVBiH i logoraš iz Omarske, u svojoj knjizi "Kolika je u Prijedoru čarŠija", napisao je da su Esada Sadikovića prozvali u noći između 5. i 6. avgusta '92. godine. Bila je to prozivka smrti. Dr. Eso je, piše Sivac, znao kuda ga vode. Sivac tu scenu rastanka sa doktorom Esom opisuje ovako:
"Svi smo ustali i stali pred čovjekom koji je to stvarno i zaslužio. Na vratima je rekao: "Zbogom, prijatelji!" Odgovorili smo mu svi uglas: "Hvala ti, doktore!"... Odvezli su ga jednim od dva autobusa koji su čekali na "pisti"... Po mojim saznanjima, logoraši odvezeni ovim autobusima završili su tragično na velikom odlagalištu mulja u jezeru Gradina, iznad rudnika Omarska".
Ali, dr. Ibrahim Beglerbegović saznao je još jedan zanimljiv detalj o tom putovanju u smrt Ese Sadikovića.
'Te noći, kada su ubili Esu Sadikovića, u logor Omarska došao je i dr. Mićo Kovačević", kaže dr. Beglerbegović. "Njih dvojica, Eso i Mićo, dugo su stajali na "pisti" i razgovarali, dok su ostali logoraši, koji su prozvani kao i Eso, čekali u autobusima. Na kraju su se dvojica "prijatelja" pozdravili i Eso je ušao u autobus. Tako je dr. Mićo ispratio doktora Esu u smrt".
Očito, jedan od prijedorskih "gospodara života i smrti", dr. Mićo Kovačević, odlučio je da te noći okonča život svom nekadašnjem prijatelju i radnom kolegi dr. Esi Sadikoviću i došao je da ga isprati u smrt. Taj njihov ponoćni "razgovor smrti" na "pisti" logora Omarska čeka novog Šekspira da ga opiše u nekoj novoj tragediji za vječnost.
