Ispovjest dječaka iz logora Sušica

-Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić

Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat Sušica na tadašnju slobodnu kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha - zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.

Oteti otac

- Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu, ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.

- Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima, ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.

Škorpion na dječačkom potiljku

Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.

- Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. - Imaš danas sreće rekao je i ostavio me na miru  ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.

- Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo  govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.

Svjedoci ubistava

Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis čurić i Dragan Bastah - Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.

- Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice i ko će odgovarati ako se radi nakaradno  kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.

Odlučili su javno progovoriti

Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić Jenki, a samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli nagovještava njihovo skoro procesuiranje.

Za to vrijeme Amir Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.

Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti nabolje.

Majčina patnja

- Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen  kaže Nedim Salaharević.

Hiljade ubijenih
Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.

Prioriteti
- Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru  kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.


Svjedoci

- Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa  sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.

Osumnjičeni

Vlasenički Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima, etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić - Jenki, Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić, Mišo Četković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić - Nino, Zoran Obrenović, Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar čurić - Aco, Elvis čurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić, Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u Poletu, Zoran Pajić, Zoran Jovanović, Pero Ćurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera (Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane čurić, Goran Garić, izvjesni Zenga, Boban Kovačević, Goran Kovačević, Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo Vrzina, Mićo Vuković i drugi.

Srbin veći od Srba

Vlaseničani poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u vodu smrti čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.

plbih.org