Predsjedništvo RBiH, 3. septembra '92. godine, donijelo je "Odluku o formiranju korpusa Armije RBiH". Formirano je pet korpusa: Prvi (Sarajevski), Drugi (Tuzlanski), Treći (Banjalučki), Četvrti (Mostarski) i Peti (Bihaćki).
Tako je ovih pet korpusa "pokrivalo" čitavu teritoriju naše zemlje i slobodnu i okupiranu. Za Treći (Banjalučki) korpus se u ovoj odluci kaže da mu je "privremeno sjedište u Zenici". Bilo je to vrijeme kada je naše političko i vojno rukovodstvo bilo uvjereno u oslobađanje cijele Bosne i Hercegovine. To je jasno rekao i predsjednik Izetbegović pred kojim su članovi Glavnog štaba, dvadeset dana ranije, u hodniku Predsjedništva, položili zakletvu.
Zanimljiva je priča o izboru komandanata korpusa i zakulisnih igara koje su se tada vodile. Generalni stav bio je da se za komandante korpusa biraju komandanti regionalnih štabova. Ali, se od tog principa i odstupalo. Najmanje nesporazuma bilo je u vezi sa izborom čelnih ljudi Prvog korpusa koji je prvi i ustrojen. Održan je sastanak komandanata brigada i članova Glavnog štaba i oni su se složili da komandant bude Mustafa Hajrulahović Talijan, jedan od prvaka Patriotske lige i komandant Regionalnog štaba Sarajevo. Za zamjenika komandanta izabran je takođe "jak čovjek" Vahid Karavelić, koji je bio prvo komandant Regionalnog štaba PL, pa onda i komandant Regionalnog štaba TO Tuzla. Ali, on je uhapšen 27. aprila '92. u Živinicama, pa razmijenjen, zajedno sa Nedžadom Ajnadžićem, za dvojicu pukovnika JNA koji su zarobljeni u onoj istorijskoj bici za odbranu Sarajeva 2. maja '92. Načelnik Štaba Prvog korpusa bio je Enver Hadžihasanović Đedo, a pomoćnici Alija Ismet i Rajko Mihajlović.
Predsjedništvo je usvojilo prijedlog iz Tuzle da se za komandanta Drugog korpusa postavi Željko Knez, koji je dan poslije Karavelićevog hapšenja bio postavljen za komandanta Regionalnog štaba TO.
Po logici stvari, komandant Trećeg (Banjalučkog) korpusa trebao je da bude Džemo Merdan, komandant Regionalnog Štaba Zenica. Ali, izabran je Enver Hadžihasanović Đedo, čija se stručnost, kao trupnog oficira, veoma cijenila. Džemo Merdan, iako jedan od prvaka PL, imao je "nedostatak" - bio je mornarički oficir. Zanimljivo, da je "mornar" bio i Talijan, ali to nije smetalo da bude izabran na čelu Prvog korpusa.
Za komandanta Četvrtog (Mostarskog) korpusa izabran je Arif Pašalić. Pašalić, kao ni Đedo, nije imao pedigrea PL. Nije bio ni komandant Regionalnog štaba, nego Prve mostarske brigade koja je vodila uspješne bitke protiv četnika u Mostaru i Podveležju.
Prava zakulisna drama odvijala se u vezi sa izborom komandanta Petog korpusa. Na prijedlog Sefera Halilovića za komandanta Bihaćkog korpusa postavljen je Hajrudin Osmanagić, takođe školovan oficir, komandant Regionalnog štaba PL, a kasnije i Regionalnog štaba TO, odnosno Armije. Ali, prvih mjeseci rata za komandanta Unsko-sanske operativne grupe postavljen je Ramiz Dreković. Po toj naredbi ova Operativna grupa, odnoso Dreković, bili su direktno potčinjeni Glavnom štabu. Dakle, ne Komandi Regionalnog štaba, odnosno sada Petom korpusu i Osmanagiću. A u Unsko-sansku operativnu grupu uključene su bile, kako kaže Dreković, sve one jedinice sa kasnije slavnim komandantima Atifom Dudakovićem, Izetom Nanićem, Hamdom Delalićem, Mirsadom Selmanovićem, Mirsadom Crnkićem... Dreković dodaje da je on imao vojsku, a Osmanagić odluku o postavljenju za komandanta korpusa. Obojica su direktno bila potčinjeni Štabu Vrhovne komande. Tako je nastala pat-pozicija.
Sefer Halilović je tvrdio da su obojica, i Osmanagić i Dreković, imali vojsku, ali da je nastala zakulisna borba u Bihaću oko toga da li zadržati Osmanagića ili izabrati Drekovića. Irfan Ljubijankić, tadašnji predsjednik Skupštine Okruga Bihać, čvrsto je podržavao Ramiza Drekovića, a kako je tvrdio Sefer, Mirsad Veladžić - Osmanagića. Ljubijankić je poslao depešu Seferu Haliloviću, tražeći da se za komandanta postavi Dreković. A, prema Drekovićevim riječima, Sefer je odgovorio Ljubijankiću: "Ja komandujem Armijom, a ti rukovodiš
Skupštinom Okruga Bihać".
Tada je Ljubijankić isti zahtjev uputio Predsjedništvu, odnosno predsjedniku Izetbegoviću. U isto vrijeme, Sefer je u Bihać uputio Rifata Bilajca, između ostalog, i da vidi "ko je taj Dreković". Bilajac je podnio izvještaj daje Dreković "u redu". Tada je iz Sarajeva stigla nova odluka da se za komandanta Petog korpusa postavlja - Ramiz Dreković.
Kad god je govorio o tom nesporazumu, Sefer bi spomenuo da je gužva nastala zbog greške u naredbi, koju je napisao Bilajac, a on, Sefer, potpisao "a da nije pročitao šta u njoj piše". U toj naredbi je pisalo da je Unsko-sanska operativna grupa direktno odgovorna Štabu Vrhovne komande. Sefer je objašnjavao daje tu grešku odmah i ispravio, ali sve se odvijalo kao da niko tu "ispravku" nije ni čitao.
I na kraju, izgleda, da niko od njih nije čitao ni Odluku Predsjedništva o formiranju korpusa u kojoj, u tački četiri, jasno piše da se "ovom odlukom stavlja van snage Odluka o formiranju operativnih grupa kao privremenih sastava".
Poznato je da su kasnije formirana još dva korpusa: Šesti, kojim je komandovao Salko Gušić, sa sjedištem u Konjicu i Sedmi, na čelu sa Mehmedom Alagićem, sa sjedištem u Travniku.
