Da li je komandant 505. viteške bužimske brigade predosjetio svoju smrt? Njegova supruga Sefija vjeruje da jeste, jer je nekoliko dana uzastopno, prije onog kobnog 5. avgusta, odlazio na mezar svog brata Nevzeta, takođe šehida i dugo tamo ostajao. Nikad se neće saznati šta je Izet govorio mrtvom bratu, takođe bužimskom junaku.

Ali, pouzdano se zna o čemu je komandant Nanić razmišljao noć uoči pogibije. Ostale su njegove pribilješke... Iz njih se vidi da je komandant Nanić to veče, 4. avgusta ove godine, izdao sudbinski važne zadatke za sutrašnje bitke.

I onda je u Komandi 505. viteške ostao sam, počeo da bilježi svoja "Razmišljanja"..Sada su to bilješke koje borci i komandanti Petog korpusa znaju napamet. U svojim "Razmišljanjima", koja je počeo da bilježi tačno u 21.30, naveo je pravce sutrašnjeg napada 505. viteške brigade, naveo je imena svojih starješina kojima je te zadatke maločas izdao. Pravac je bio: Previja - Vratnik - Glina. Zadatak: spoj sa Hrvatskom vojskom.

A onda je komandant Nanić zabilježio ono što je već postalo legenda:

"Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima - a onda i narod. Pobjeda je blizu. Ako Bog da, bit će moja BiH. Osjećam se da mogu uraditi zamišljeno. Daje mi snagu i sve sam uložio. Nestalo je struje.

Sretno."

Alija Osmanović, starješina 505. viteške, bio je 4. oktobra sa komandantom Nanićem kada je postrojio jedinicu "Hamze", a bio je s njim narednog dana, bio svjedok njegove pogibije. Toga dana komandant je postrojio borce i rekao im: "Ne smijemo dozvoliti da Hrvatska vojska izgubi ovu bitku. Mi se moramo spojiti s njima. Ako se ne susretnemo s njima u Dvoru, borbu nastavljamo do Kostajnice, odnosno dok se sa Hrvatskom vojskom ne spojimo".

Igrom sudbine, Nanić je, 5. avgusta, izabrao svoje komandno mjesto na Ćorkovači. Tu su bužimski borci izvojevali prvu veliku bitku protiv četnika 7. oktobra 1992. godine. A Ćorkovača je bila simbol četništva.

A između Ćorkovače 1992. i Ćorkovače 5. avgusta 1995. bile su mnoge sudbinske bitke, ne samo za bužimske vitezove i njihovog komandanta, nego i za sudbinu ovog dijela naše zemlje. Bužimljani su, predvođeni svojim komandantom, vodili, razumije se, bitke i prije one prve na Ćorkovači. Ali, sa Ćorkovače su počeli da oslobađaju.

U čuvenoj četničkoj ofanzivi "Munja '93" Nanićevi vitezovi su 2. januara druge ratne godine do nogu porazili četnike. Poznata je uloga bužimskih boraca u slamanju četničke ofanzive "Breza '94", u kojoj je Mladić jedva izvukao živu glavu, ali sa popriličnim ranama.

Abdić i njegovi autonomaši najveći su poraz doživjeli upravo od boraca 505. viteške. U onoj duhovitoj operaciji, koju je osmislio Nanić, zarobljeno je 1.200 autonomaša. Smisao te operacije, koju je, kako kaže sadašnji komandant 505. viteške Sead Jusić, razradio Nanić, bio je u tome da su autonomaši uvučeni duboko u našu teritoriju i činilo im se da su Peti korpus potpuno porazili. Komandant 4. autonomaške brigade Nevzad Đerić Keđa, Čak je tada pozivao na predaju Dudakovića i Nanića. Ubrzo je shvatio da su i on i njegovi autonomaši u klopci.

Nanić je sa svojom 505. viteškom prvi ušao u Veliku Kladušu kada je srušena "prva autonomija"

Za Nanića njegovi saborci kažu da je uvijek nalazio neočekivana rješenja. Kada je u jednom trenutku prijetila opasnost da četnici uđu u Bihać, jer je bilo nestalo municije, jedan poznati komandant iz Petog korpusa rekao je Naniću da se priprema za nove uslove ratovanja - poslije pada Bihaća. "Ali, prvo da vidimo kako ćemo odbraniti Bihać. A ako ga ne odbranimo, razmišljaćemo o tome što predlažeš", rekao je Nanić.

Ali, vratimo se posljednjoj Nanićevoj bici u kojoj je on imao tajni znak "Igman". Jer, sanjao je da sa oslobodiocima preko Igmana uđe u Sarajevo.

I - vratimo se ponovo na Ćorkovaču, vratimo se 5. avgustu ove godine. Na Corkovači se još nalazi junak ove priče.

Specijalna jedinica 505. viteške "Hamze" već je bila probila četničke linije i bez većih teškoća napredovala kroz Hrvatsku u susret Hrvatskoj vojsci. "Tada je", sjeća se Alija Osmanović, "komandant Nanić donio odluku da pođemo i mi ka Dvoru. U međuvremenu uspostavili smo vezu sa Komandom 511. koju je trebalo da uvedemo na pravac. Nanić je zadužio Seada Jusića, sadašnjeg komandanta 505., da sačeka borce 511. i uvede u bitku, a mi smo krenuli ka Dvoru".

Osim Alije Osmanovića sa Nanićem je krenuo i komandant bataljona Suljo Mirvić, koji je poginuo 27. septembra u operaciji "Sana".

- Kretali smo se ka Dvoru, kroz šumu, u rejonu Vijenca, ispod kote Hleb - priča Osmanović. - Ispred nas, istim putem, koji minut ranije prošla je grupa naših boraca. Putem smo stizali naše borce. Odjednom smo začuli glasove iz šume i pucnjavu. Komandant Nanić je iz stojećeg stava otvorio vatru, a onda odskočio u stranu, zamijenio okvir i nastavio da puca iz klečećeg stava. Tada sam ga vidio kako pogođen pada. Ja sam se nalazio s druge strane puta i odmah mu nisam, zbog četničke vatre, mogao prići. U njegovoj blizini našao se borac Zahid Makić, koji mu je prišao prvi i povukao ga za drvo.

- Komandant je bio pogođen u glavu i vrat i-mnogo je krvario - priča Zahid Makić. - Vidjelo se da umire. Pokušao sam mu zaviti ranu, ali sam bio veoma uzbuđen. Tada nam je pritrčao Osmanović i naslonio komandantovu glavu na svoje krilo. Komandant je umirući gledao u Osmanovića i uspio samo da ga zovne: "Crni..." I izdahnuo je.

- Kraj komandanta odmah je poginuo i borac Ismet Isaković, a malo dalje smrtno je ranjen, i za nekoliko dana je podlegao, njegov brat Suljo -nastavlja priču Osmanović. - Stotinjak metara ispred nas poginuo je tada i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove. Tada smo rasporedili preživjele borce u okviru lijevka i pod borbom izvlačili tijelo mrtvog komandanta.

Osmanović je, nakon što su Nanićevo tijelo izvukli tri kilometra dalje, poslao poruku generalu Dudakoviću. Poruka je glasila: "Komandant 505 poginuo".

- Dva minuta nije bilo odgovora - nastavlja priču Osmanović. - Onda je stigao generalov odgovor: "Neka najstariji među vama preuzme komandu". Najstariji je bio Sead Jusić. Poslao sam generalu Dudakoviću novu poruku i predložio mu da dođe do nas. On je odgovorio da ne može jer se nalazi u Ličkom Petrovom Selu. Ali, rekao je, da odmah šalje načelnika Selmanovića. Selmanović je ubrzo i došao i saopštio daje Sead Jusić v.d. komandant 505.

Komandant Izet Nanić, brigadir, nosilac "Zlatnog ljiljana", mozak svih pobjeda 505, a i mnogih koje je vodio Peti korpus, ukopan je na bužimskom mezarju. Takvu dženazu cazinska krajina odavno nije zapamtila. Njegova kćerka Lejla promijenila je ime u - Izetu. Iza njega su još ostali sinovi Nevzet i Ibrahim, supruga Sefija. Ostali su saborci koji ga i dalje smatraju svojim komandantom.