Kada je 9. juna '92. sudija Opštinskog suda Prijedor Nusreta Nuska Sivac stigla u logor Omarska, mnogi logoraši su se obradovali. Pomislili su da je ona došla da ih brani. A i Nuska je mislila da u logoru neće ostati, nego da će je, nakon što je ispitaju i utvrde istinu, isto veće vratiti kući. Ali, ostala je i bila jedna od 36 žena logorašica koje su doživjele sve strahote Omarske.
Danas je Nusreta Nuska Sivac zajedno sa Jadrankom Cigelj, svojom predratnom prijateljicom iz Prijedora i saputnicom iz Omarske, neumorni borac u širenju istine o strahotama četničkih logora u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Njih dvije su, u neku ruku, "bosanski Vizentali" koji će, sumnje nema, do smrti ulagati sve svoje snage da se u Hag dovedu ratni zločinci iz Prijedora. Nuska Sivac i Jadranka Cigelj su i glavne junakinje dokumentarnog filma "Prozivanje duhova", koji je u Americi i Kanadi izazvao senzaciju.
Radeći više godina kao sudija, Nuska je izbrusila moć zapažanja i smisao za karakteristične detalje, pa je i ovo njezino svjedočenje tragična, ali, za pravdu i istoriju duga niska uglavnom užasnih, potresnih, a nekad i smiješnih događaja u logoru Omarska.
"Moj muž i ja smo bili uzeli avionske karte da 22. maja '92. letimo iz Banjaluke u Švajcarsku", počinje svoje svjedočenje Nusreta Nuska Sivac. "Ali, ja sam u posljednji čas vratila kartu, jer sam željela da uzmem bolovanje ili godišnji odmor, pa da i ja za dva, tri dana otputujem za njim. Moj muž je otputovao i spasio se. Za dva dana Prijedor je bio zatvoren i iz njega se više nikud nije moglo".
Prvo su 8. juna u logor Omarsku odveli Nuskinog brata Nusreta, ali su komandant logora Zeljko Meakić i njegov zamjenik Miroslav Kvočka, oba optužena za ratne zločine, rekli: "Ne Nusret, nego - Nusreta!"
"Taj Kvočka je bio naš poznanik i on je rekao Nusretu, koga su vratili kući, da sutra sama ode u SUP Ranku Mijiću, jer je nezgodno da me privode", sjeća se Nuska. "Otišla sam u SUP i autobusom su me, zajedno sa vatrogascom Ibrahimom Cauševićem, odvezli u logor Omarska".
Kada je Nuskin komšija, inače stražar u logoru, Krampa se zvao, uveo nju i Ibrahima komandantu logora Meakiću, on je rekao da Ibro ide na pistu i čeka red, a Nuska da čeka u restoranu i da će danas biti ispitana. "U restoranu nađem tri žene i začudim se kad mi kažu da su i one uhapšene", kaže Nuska. "Ja sam čula da u Omarsku odvode muškarce, ali nisam znala da odvode i žene. Bile su to logorašice Velida Mahmuljin iz Kozarca, koja je bila član SDA. Ona je stradala u logoru. Vidim i Zdenku Rajković, Hrvaticu, takođe iz Kozarca, sada živi u Švajcarskoj. Treća je bila domaćica iz Kevljana Fikreta Pervanić, čija su četiri sina bila u Omarskoj, a muž u Keratermu. Ona u kućnoj haljini otišla da pita za sinove i muža i tako je uhapse. Rekli joj daje vode u logor Omarska, kako bije sklonili od "zelenih beretki" i ona je to povjerovala".
Nuska je rekla Velidi, Zdenki i Fikreti da ona neće ostati u logoru, nego će se, kad je ispitaju, večeras vratiti kući. Jer, nije bila ni u SDA, niti je bila u Komisiji za referendum. "Nećeš, nećeš", odgovorile su joj. "Ko u Omarsku dođe, u njoj i ostaje".
Nusku su isljeđivali njezini poznanici Nenad Tomičić i Nenad Babić. Sjedila je, kaže, na stolici ispod koje je bilo mnogo krvi. "Ja sam mislila da će tu biti daktilografkinja, da će se voditi zapisnik, kao u pravoj istrazi", veli Nuska. "Ali, oni su samo nešto bilježili na papirićima, a nikakav zapisnik nije vođen. Pitali su me znam li da je referendum falsifikovan, pa jesu li na mene vršili pritisak ovi iz SDA u izricanju presuda. Rekla sam da nisu, i zaista nisu. Pa ih je zanimalo šta sam ja pričala sa Nedžadom Šerićem, predsjednikom Suda, i Esadom Mehmedagićem, pravobraniocem, dok smo sjedili u kafiću "Magnum" u Partizanskoj ulici. Rekla sam da su njih dvojica pričala o djeci, kao što i jesu. Inače, u Partizanskoj ulici su 30. maja '92. vođene borbe kada je stotinjak boraca, na čelu sa Ismetom Mešićem Hadžijom i Slavkom Ećimovićem pokušali da oslobode Prijedor. Pitali su me i znam li Mirzu Mujadžića, pa jesam li izlazila na referendum. Rekla sam da sam izlazila na referendum, a za sve ostalo im nisam imala šta reći. Onda su mi, nakon konsultacije sa Rankom Mijićem, kazali da je kasno i da nije zgodno da noću idem kući, pa da zato odem u restoran i kad se nečeg sjetim, da im javim po stražaru. Više me nisu isljeđivali, niti sam se ja čega "sjetila". Tako sam u Omarskoj ostala dva mjeseca".
U Omarskoj Nuska je odmah vidjela zarobljenog Slavka Ećimovića, koga su vodili svezanog i užasno ga mučili. "Svi su se stražari Omarske iživljavali na njemu", veli Nuska. "Na kraju su ga ubili, a ubili su mu i ženu, a majku zaklali. Njegova dječica su preživjela zahvaljujući jednom komšiji koji ih je krio. Drugi junak pobune od 30. maja '92. Izet Mešić Hadžija poginuo je u borbama nakon što je smrtno ranio Zorana Karlicu. Mnogi su završili u Omarskoj koji su bili u ma kakvoj vezi sa Hadžijom i Slavkom. U Omarskoj su, tako, stradali moji rođaci Omer Ekinović i sin mu Adnan, jer je Adnan bio kum Slavka Ećimovića".
Dan nakon Nuske, u Omarsku je došla Tidža Alagić, a 14. juna Jadranka Cigelj, koja je i inače bila mršava, a za nekoliko dana, kaže Nuska, postala je kostur. Ukupno ih je bilo 36 žena, logorašica. Njih 35 je spavalo zajedno u dvije prostorije Upravne zgrade Rudnika Omarska, a Hajra Hodžić je neprekidno bila u "bijeloj kući" zajedno sa muškarcima. "Hajru su, kao i muškarce, skidali na golo i kupali ih šmrkovima na pisti", kaže Nuska. "I Hajra je, kao i ostali logoraši iz "bijele kuće", nestala".
Žene su u logoru imale zadatak da dijele hranu. Hrana je, uglavnom, bila ista: malo kuhanog graha u mnogo vode i osmina hljeba, jednom na dan. Sve je to valjalo pojesti za dvije, tri minute uz obavezne batine, ako neko ne stigne da završi obrok na vrijeme. Zbog toga su svi logoraši, kaže Nuska, vrlo brzo bili - kost i koža.
- U junu je u logoru Omarska organizovana neobična svečanost. Očekivao se dolazak nekih važnih ljudi i logoraši, muškarci, su dobili zadatak da uvježbavaju pjesme za doček. Bio je to neobičan hor logoraša, hor živih kostura, koji su na pisti nekoliko dana pripremali poznate četničke pjesme: "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala" i "Od Topole, pa do Ravne gore..."
"Bio je jedan logoraš koji je imao glas poput operskog pjevača", priča Nuska. "On se trudio da pjeva što bolje, započinjao je pjesme, a ostali logoraši su ga pratili. Na "generalnoj probi" jedan starac pogriješi i umjesto "svud su straže đenerala draže", otpjeva: "svud su straže Mihajlović Draže". Stražar uze dasku sa ekserom i udari ga po glavi, a ekser se nesretniku zabi u glavu. I tako ranjen i krvav starac je morao da otpjeva pravilno".
Neke važne ličnosti su posjetile logor. Bila je to, u stvari, visoka delegacija iz Banjaluke: Vukić, Radoslav Brđanin, Stojan Župljanin, Nuskin kolega sa fakulteta, i još neki. Doveo ih je Simo Drljača.
"Kada su iz kola izašli Brđanin, Vukić, Župljanin i Drljača, na pisti ih je dočekao hor od nekoliko hiljada logoraša sa podignuta tri prsta", priča Nuska. Onaj "operski pjevač" je započeo: "Ko to kaže..., a hiljade živih kostura je prihvatilo pjesmu. Pjevali su bez greške i tu i onu drugu -"Od Topole, pa do Ravne gore..."
U tom horu kostura na pisti pjevao je i onaj starac, kome je dan prije stražar ekserom probio glavu. Čak je i preživio Omarsku.
