Prije rata Hasan Hakalović je bio bogati kamiondžija iz Neretvice, a u ratu nezamjenjivi komandant 45. brigade i stvarni gospodar i hadžija Neretvice. Njegova borba za Neretvicu kod Konjica dugo je trajala i on ju
je u julu '93. dobio. Još mnogi nisu načisto je li Haso oslobodio Neretvicu čisto vojnički ili kombinacijom borbe, lukavstva i novca.
A bila je to, zaista, neobična borba. S jedne strane bili su Bošnjaci, borci 45. brigade "Neretvica", sa Hasom Hukalovićem na čelu, a na drugoj strani njihove komšije Hrvati, bojovnici brigade HVO "Herceg Stjepan" kojom je komandovao Hasin prijatelj Zdravko Šagolj Piska.
Na početku rata Hasini borci i Pisketovi bojovnici bili su smješteni u istoj školi u Seonici. Dijelili su isti krov nad glavom, ali i vodili "hladni rat". "Ja sam pazio da njihovo dijete ne uvrijedim, a meni Piska uhapsi nekoliko ljudi", priča Haso. "Onda i ja uhapsim nekoliko njegovih, pa on oslobodi moje, a ja njegove."
Ali, nisu dugo dijelili "zajednički stan". Jer, postali su protivnici.
Zapravo, i ta njihova prava borba bila je "malo drukčija". Na primjer, kada su u Gornjem Vakufu vodene žestoke borbe između Armije i HVO i kada je borcima Armije BiH ponestajalo municije, Haso je naredio svojim logističarima da odmah natovare kamion municije i da hitno krenu prema Gornjem Vakufu. Ali, put za Gornji Vakuf vodio je preko teritorije koju je kontrolisala brigada HVO "Herceg Stjepan".
"Tada sam preko motorole nazvao Pisku i rekao mu da moj kamion s municijom odmah mora preći preko "njegove teritorije" za Gornji Vakuf, a ako ne dozvoli prolaz, krećem u napad na njegove položaje iz svih pravaca. I Piska je propustio kamion", priča Hakalović.
U proljeće i ljeto '93. Armija i HVO su u Neretvici vodili duge borbe. Naravno, Hasini borci, su pokrivali najveći dio ovog ratišta. Ali jedne kišne noći, jula '93, Piska je sa svojim bojovnicima i velikim brojem civila, Hrvata, tajnim planinskim putem napustio Neretvicu. Tridesetak sela iz Neretvice tako je preko noći postalo slobodno.
Tada je u bogatoj Neretvici smješteno oko šest hiljada izbjeglica iz Hercegovine, posebno Stoca i Čapljine. Hrvati koji su ostali, a većinom su to bili stari i bolesni, imali su neprijatnosti od tih izbjeglica. Ali, oni su se žalili Hasi i on ih je štitio.
Hakalović podsjeća da je u toku tih borbi između Armije i HVO u selu Trusina neko pobio dvadesetak civila, Hrvata."Neko, sigurno, zna ko ih je pobio, a ubice treba izvesti pred sud", veli Hakalović.
On je, radostan, govorio kako mu je najdraže kad vidi u jednoj avliji da zajedno kahvu piju nane i bake, odnosno Bošnjakinje i Hrvatice. Ali, bio je ljut kada je pričao da su zaplijenili arhivu HVO iz Neretvice i da su u njoj pronašli da je komanda HVO planirala iseljenje svih Bošnjaka iz Neretvice u Kakanj. "Čuj u Kakanj! Sto ću ja u Kaknju kad imam svoju Neretvicu?", govorio je tada Haso ljutito.
Hakalović je postavljen za komandanta 45. brigade "Neretvica" u jesen 92. godine i bio je njezin komandant do 96. kada je brigada rasformirana. Dakle, sve bitke koje je ova brigada vodila protiv oba agresora, vodila je pod njegovom komandom. A njegovi borci ratovali su na Igmanu, Bjelašnici, u Bjelimićima, učestvovali u pokušajima deblokade Sarajeva, u oslobađanju Ljute, stradali su u onoj nesretnoj operaciji u Hercegovini, borili su se i na prozorskom i gomjovakufskom bojištu.
A medu tim borcima bila su i njegova oba sina - Meho i Šerif. Meho je i teško ranjen na Ljeljenu. Neki prijatelji su mu, veli, savjetovali da povuče sinove sa prvih linija, ali je on to odbio govoreći: "Svi naši borci su nečiji sinovi".
Bogata Neretvica, i pored toga što je prihvatila 6.000 izbjeglica, mogla je da pruži pomoć i drugima. I pružala je. Posebno Mostaru. Hakalović kaže da je iz Neretvice s tovarima hrane i MTS-a u Mostar preko Prenja otpremljeno 2.760 konja. "Za to naoružanje i hranu nismo ni tražili, ni dobili marke", veli Hakalović. "Ali, Mostarci su nam zahvaljivali na taj način što su nam na konjima slali cigare i duhan".
U Neretvici je Haso Hakalović u ratu zaveo red. U tome mu je desna ruka bio Jusuf Hadžajlija Homeini, pomoćnik za bezbjednost. Po Neretvici se od Hase sve moglo dobiti, ali se po Neretvici nije moglo vršljati. Moralo se znati ko traži i zbog čega traži. Jednom su u Neretvici uhapsili i konje i konjovoce iz Mostara, jer su tovarili robu privatno. Homeini je uhapsio i jednog imama iz Visokog, koji je kupovao nešto u Neretvici, a nije imao odobrenje, zna se od koga.
Poznato je da je Homeini '93. U Neretvici "zadržao" i američkog ambasadora Viktora Jakoviča. Jakovič je bio zadržan toliko koliko je trebalo da iz Voljevca kod Gornjeg Vakufa dođe komandant Haso Hakalović, jer američkog ambasadora niko nije smio da pusti bez njega.
Nekoliko puta u ratu su pokušavali da smijene Hasu Hakalovića. Ali, uzalud. Četiri puta je, veli, neko na njega i atentat pokušavao. Ali, uzalud i to. Ostao je "doživotni" ratni komandant 45. brigade. Tek kada je brigada, kako kaže, "ugašena" '96. godine, i on se demobilisao.
