U Ratnoj bolnici u Bugojnu liječi se ranjeni komandant Prvog bataljona 305. brdske brigade Abid Gromila. Ovo je njegovo treće ranjavanje. Ni jedna od tih rana nije sama po sebi Gromili predstavljala nešto posebno. Rana ko rana, i ne osjetiš kad si ranjen. Ali Gromila ima drugih muka, i to golemih. Valja njemu svaki dan dočekati ljekare, pa medicinske sestre i, napokon, doživjeti ono najstrašnije - injekciju! Kad vidi te ljude u bijelim mantilima, znoji se od muke, blijedi... Zna da ga čeka ta strašna - injekcija!
- Takvog pacijenta, da se toliko boji injekcije, a kažu tako hrabar borac, ja nisam vidjela - kaže jedna doktorica u Ratnoj bolnici u Bugojnu.
Sa Borom Džakovićem, članom Komande Sedmog korpusa, inače bivšim poznatim rukometašem, idem u Ratnu bolnicu do ranjenog Gromile. Džaković i Gromila su zajedno ratovali u Jajcu do pada ovog grada.
Gromilu zatičemo u prostranoj, čistoj sobi u kojoj je još nekoliko pacijenata. Raspoložen je. Rane, "svega tri" na nozi, zamlađuju. A za danas je prošlo i ono najgore - injekcija!
Ali, ovo nije priča o Abidu Gromili koji se plaši injekcija, nego Gromili koga se plaše četnici, a koji se ničega na svijetu ne plaši: ni metka, ni granata, ni bombi, ni neprijatelja. Osim, naravno, injekcije!
- Ranjen sam u ovoj posljednjoj bici sa četnicima - priča Gromila. -Mislio sam da ćemo u ovim operacijama stupiti na tlo jajačke opštine, ali mi se želja ne ispuni. Akobogda, ispuniće se brzo. Nek se četnici pripaze: eto Gromile uskoro na ratište.
A počeo je ratovati kad se moralo ratovati u njegovom rodnom selu Ipeta kod Jajca. Ratovao je na području Vinca, gdje je imao svoju diverzantsku grupu "Kobre". "Kobre" su čuda činile u pozadini četničke teritorije. Hrabro su se borile i za odbranu Jajca, uoči pada. Ali, morali su sa ostalima da se povuku.
- Meni ni sada nije jasno što je palo Jajce - kaže Gromila. - Nije da nismo imali oružja. Dva dana prije povlačenja dobili smo dosta i oružja i municije. Ne znam ko je naredio povlačenje i zašto. Mogli smo da se utvrdimo na rezervnim linijama u gradu. Kad smo se povlačili, plakali smo. Plakali su i neki bojovnici HVO. Istorija će reći je li bila u pitanju izdaja. Ipak, ja mislim da smo Jajce izgubili zato što još nismo bili vojska kao sada.
- Da li se nadaš da ćeš se vratiti u Jajce?
- Naravno - veli. - Inače, ovdje ne bih bio. Bio bih negdje drugo. Padom Jajca razočarali su se mnogi njegovi saborci iz "Kobri".
"Otišli su vani, najviše u Švedsku", kaže.
- Sada su se tamo svi okupili i ja ih ovih dana očekujem da nam se pridruže - veli Gromila.
A staje uradio Gromila poslije pada Jajca? Uključio se u borbu, i to, na njegovu radost, sa većinom svojih Jajčana. Jer, osnovana je 305. brdska brigada, odnosno jajačka brigada. Gromila je komandant njenog Prvog bataljona...
- Naša brigada je pola Bosne prepješačila i na 17 ratišta bila - priča Gromila. - I svugdje smo obraz osvjetlali. Sad smo, napokon, na pravcu koji nas vodi ka Jajcu.
Gromila zna napamet mnoge kote, sela, rijeke, izvore gdje se borio i kuda je hodio. Ali, nikada neće zaboraviti trodnevni marš krajem decembra '93. prema Privoru, kod Gornjeg Vakufa. Bio je snijeg velik, zima jaka, a oni procijenili da je Privor blizu i da im je dovoljna jedna konzerva za ručak, a u Privor će stići za večeru. Išli su, gladni, tri dana.
- Ja sam išao na čelu i prtio snijeg - priča Gromila. - Onda me obavještavaju da borci padaju od umora. Naredio sam da ih nose logističari. Ali, kad, ni to nije išlo, malo smo se odmorili i onda sam naredio da se svi držimo za ruke i da maršujemo kroz snijeg po sistemu "voza". Tako smo stigli u selo i sudbinski pomogli odbrani Gornjeg Vakufa. Bio je to marš prema kome je onaj igmanski bio pjesma.
U Privoru je Gromila drugi put ranjen.
Gromila, inače, u svim bitkama ide naprijed, kao borac.
- Tako je u nas u 305. - veli on. - Komandanti naprijed uvijek, a posebno u borbi.
Kao i svi junaci, i Gromila ne voli da u detalje priča o borbama koje je vodio i vodi gotovo dvije i po godine i za koje je odavno dobio "Zlatni ljiljan".
- Ono što smo mi sada uradili na vrbaskom pravcu, u bici prema Donjem Vakufu, to ne bi uradili ni američki marinci - veli Gromila, a na licu mu uvijek vedar, samouvjeren osmijeh. - Srušili smo one silne četničke tvrđave. Čini mi se da smo ih mogli tjerati do Donjeg Vakufa. U ovoj bici oslobodili smo veliku teritoriju, zaplijenili dosta oruđa, oružja, minicije. Ali, mene je naročito obradovalo kad smo oslobodili deset Bošnjaka koji su bili prisiljeni da kopaju četnicima rovove. Sada su oni u našim jedinicama.
Gromila je nabijen snagom. Kada je na visočkom ratištu preko brisanog prostora izvlačio jednog ranjenika, taj ranjeni borac ga je molio da malo predahnu. "Pa, ne nosiš ti mene, nego ja tebe", rekao mu je Gromila i nastavio da trči sa ranjenim saborcem na leđima.
- Gromila je poznat po tome što ga u borbi ništa ne može zaustaviti. Eto, imao je sreću: samo je tri puta ranjavan - kaže Boro Džaković.
Gromilu u bolnici svakog dana posjećuju saborci. On, međutim, očekuje još dvije posjete. Iz Švedske treba da stignu njegovi ratni drugovi iz "Kobri". A iz Italije - supruga i osmogodišnja kćerkica. Čuli su da je ponovo ranjen. Gromila će ih vidjeti prvi put od početka rata.
