Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteci se i vracajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montaznim kucama smjestenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava zica. Kroz kamp je vodila dugacka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su ocito krenula u skolu. Jedno od njih na sebi je imalo ruzicaste pantalone cije su nogavice bile utrpane u cizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukocila kad smo joj prisli. Bila je to Lajla.

SODOMA I GOMORA U FOCI

"Stanite. To je ona!", povikala je Meliha, zena iz Asocijacije bivsih zatocenica logora BiH. Skocila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. "Oh, Lajla", kazala je Meliha grleci dijete. "Lajla, ovo je Dzenana". Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me pocelo gledati s paznjom. "Ona je dosla ovdje kako bi vidjela tvoju majku". Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguce da tako lijepo dijete moze biti rodjeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne moze sjetiti ko bi od tih muskaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad - izgleda da se nikad ne peru - i piju, sve sto rade jeste da piju sljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokusala da ne misli o tome sta joj rade. U nekim nocima, bilo ih je petorica, sestorica ili vise, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuce u Foci i doveli je u zgradu. U Foci, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske zene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su zene odvodjene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na duznosti, "zadovoljavali" prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foci, trebali su zene. Muslimanske zene su smatrali zivotinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more gladju. Neke su zene odvodjene u salu Partizana. Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeca se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokusavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muskarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, zeljela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. "Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika", kazivali su joj vicuci na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra vise nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zastiti. Nadala se i molila za to vise no ista, da njena ljupka kcerka nikada u zivotu ne dozivi majcinu sudbinu. Sacuvala je svoju kcerku. Vecina ostalih zena koje su na isti nacin ostale trudne, na stotine djecaka i curica rodile su muslimanke sirom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlucile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotiste u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rodjena nakon silovanja drzana su u sobama, odvajana od ostalih djecaka i djevojcica. Bila je to strasna stigma, mjesto na koje su morali doci. Nakon sto bih okoncala svoj posao, isla sam tamo i grlila ih.

SAN O TELEVIZORU

Sada, u rano proljece 2001. godine donijela sam nesto stvari Azri, koja je zivjela od nicega. Imala je samo ono sto bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije ciji je budzet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla zivi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajednickim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je cipka, pokusaj da se mjesto ucini makar malo ljepsim. Nema televizora. "Lajla voli crtane filmove", kaze nam Azra tiho. "No, ja joj to ne mogu priustiti".
Azra kaze da bi radije umrla nego dopustila da joj kcerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. "Ne zelim da Lajla ikad sazna sta se desilo", kaze Azra tresuci se. "Cuvacu tu tajnu". Pali jos jednu cigaretu, kasljuci. Azra ne vidja mnogo ljudi. Zivi tri sata voznje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu a sestra i majka su takodje izbjeglice. Nana i daidza ubijeni su ispred kuce u Foci, u noci kada su vojnici dosli po nju. Nista nije, kaze, ostalo iz njene proslosti. Posljednje sjecanje na normalan zivot jeste ono kada je otisla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska usla u grad i polahko je iskliznula iz kuce. Cula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala strazara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj uzas, da je strazar njen komsija. Druge su zene dolazile u njenu kucu kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komsije, dosli su po zene. Odveli su ih, strpali u kamion, vristeci vrijedjajuci njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mladje su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kaslje jos vise. Lice joj se grci. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rodjake. Ali nikada vise nece otici natrag u Focu, koja je danas na granici Republike Srpske i koja je preimenovana u Srbinje. Kada je konacno izasla iz kampa za silovanje, otisla je u Tursku uz pomoc humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rodjena.
Njeni silovatelji jos uvijek zive u Foci. Sjede u kafanama, piju kafu, zene se i radjaju djecu. "Mozete li zamisliti?", kaze Azra. Zive danas normalnim zivotima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj skoli, mjestu gdje Bosnjaci povratnici salju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje zrtve. "Hag ih nikada nece naci", kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no sto sam je vidjela, trojica njenih mucitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac i Zoran Vukovic – osudjeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foci. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zlocin protiv covjecnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zlocine. Ti su muskarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila jos jednu cigaretu. Nije ih zeljela iza zatvorskih resetaka. Zeljela ih je mrtve. "Zelim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga", dodaje, "ima jos najmanje pedeset muskaraca iz Foce koji su uradili isto i oni jos uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li sta bih uradila? Nasla bih bilo kakvo oruzje i ubila ga!".

MAJKA SVOJOJ MAMI

Postoji jos razloga zbog kojih Azra ne moze natrag kuci, no ona ne zeli da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strasna tvar, da vecina zena koje su mjesecima drzane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muzevima ili porodicama, pricale o tome. Vecina od njih je dala nekome svoju djecu. "Vjeruju kako ce zaboraviti nocnu moru ako ne pricaju o tome", kaze mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. "No sve im se vraca, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su radjale. Ne mozete pobjeci od sjecanja, kako god da su ona losa."
Sjecam se, kada sam prvi put vidjela bebu rodjenu nakon silovanja, Francuza koji je dosao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumcario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno nece znati svoje korijene i nikada nece saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tacno govori o tome koliko je djece rodjeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kaze: "Rat je okoncan, no bol nije". Trese se dok pali sibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj zivi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih zivi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih procitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno tesko suociti. Ima strasne nocne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatocena i gotovo da sve moze cuti. Vriske i krikove drugih zena. Moze namirisati krv. Moze tacno vidjeti svako lice. "Vidim njihove slike". Noci su najgore. Dobija napade panike od nocnih mora i tada se znoji. Lezi tamo razmisljajuci: "Ko ce se brinuti o mojoj kcerci ako ja umrem?". Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noci, cuje majku kako place i onda joj dolazi u krevet kako bi je utjesila. Masira majcin vrat. Donosi joj peskir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. "Ona je tako dobra djevojcica", kaze Azra, dodajuci da je ono sto je cini najtuznijom to sto joj ne moze kupiti odjecu, ili je smjestiti u pravi, lijepo namjesten stan. Vise od svega, Lajla zeli televizor. To boli Azru. "Voljela bih razmisljati o boljoj buducnosti", kaze Azra. "Ali kakva je buducnost ako ja svojoj kcerci ne mogu kupiti televizor?". Pokupili smo Lajlu iz skole i odveli je na rucak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabacenom, snijegom okovanom gradu. Azra narucuje nesto, no stalno pusi umjesto da jede. Bolesno je mrsava i njena koza je blijeda od anemicnosti. "To je zbog stomaka", kaze. "Unisten je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna". Smije se i kaze kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, takodjer. U posljednjih deset godina, otkako je zatocena u logoru, selila se iz jednog izbjeglickog kampa u drugi. Ovdje je vec trinaest mjeseci. Komsije su uredu, kaze, ali ih ne zeli zvati prijateljima. "Samo smo Lajla i ja", pojasnjava. Lajla jede picu, koja je plasticnog ukusa i prica i prica. O skoli, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne lici mnogo na svoju majku, iako je tesko zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no sto je potonula u pakao. "Stvarno zelim televizor", kaze mi, jeduci picu i baratajuci nespretno sa viljuskom i nozem. "Zbog crtanih filmova". Pitam je zbog cega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oci imaju boju gorke kafe. A onda se pocinje pomalo smijati. "Zato", kaze Lajla glasom odraslog covjeka, "jer to nije stvaran svijet".

plbih.org

Idi gore Štampaj

INDEX Genocid Ispovjest silovanih Bo... Foča - Azra i Lejla