Edin Ibrahimović - Guldži

Sedam puta je ranjavan od početka rata. Nadam se da više nije od posljednjeg našeg susreta u Tešnju. Svi ga zovu Guldži i svi u dobojskom kraju znaju ko je diverzant Guldži.

Edin Ibrahimović Guldži ima 26 godina i već petu godinu ratuje. Nije greška petu godinu. Jer Guldži je 18.maja 1991 godine kao mladi poručnik bivše JNA, pobjegao iz kasarne 4 juli u Doboju i otišao na ratište u Hrvatskoj. Bio je borac Treće gardijske oklopno mehanizovane brigade Hrvatske vojske.

Četnici su saznali za Guldžijevo ratovanej u Hrvatskoj i, kada su okupirali Doboj, među prvima su objesili njegovog oca Alagu.

Razumije se, čim je izvršena agresija na Bosnu, Guldži je napustio Hrvatsku vojsku i priključio se braniocima svoje domovine. Iako je poručnik, dakle školovani oficir, on nikada, kako kaže, nije težio da bude starješina.

Ja sam borac diverzant i to je najljepše kaže on. Diverzant sa bio od prvog dana, a diverzant sam i sada, nakon 7 ranjavanja i gubitka vida na jedno oko.

U oko je ranjen u bici prošle godine, kada su četnici u njega sasuli šest metaka. Poslije zaliječenih rana, opet na ratišta, kao diverzant. Eto tukao se poslije na Vozući, Zmajevcu, pa prema Doboju.

Kao borac 373. slavne brigade, prošao je mnoga bojišta oko Doboja, Teslića, Tešnja, Zavidovića....

Sve su te bitke, uglavnom, iste kaže on. Ipak, jedna od težih bitaka je ona na Bijeloj Ploči, kod Maglaja. Magla je bio u okruženju i četnici su pokrenuli veliku ofanzivu. Pukla je naša prva linija na Bijeloj Ploči. Tada je ranjeno sedamnaest mojih suboraca diverzanata. Neki su ostali invalidi bez nogu. Liniju smo ipak vratili.

U sjećanju će mu zauvijek ostati i legendarna bitka kod Karuše, na ušću Usore u Bosnu. Četnici su krenuli tenkovima. Tada je ušao iza leđa četnicima sa 30 diverzanata. Napravili su darmar.

Oko Doboja je Guldži više puta ratovao. U avgustu 1993 godine u jednoj žestokoj bitci za tri okupirana sela, u kojima su prije rata živjeli isključivo Bošnjaci, na čelu sa njim, ponovo su odigrali glavnu ulogu.

U jesen prošle godine, Guldži je u bici na dobojskom ratištu ušao u četničku pozadinu sa četiri svoja suborca. Nažalost, njih četvorica su poginula, a ja sam se, teško ranjen, izvukao priča Guldži. Imao sam još šest metaka u cijevi i puzao sam oko 150 metara kroz četničku teritoriju. Kasnije, u tešanjskoj bolnici, kad sam o svemu hladno razmišljao, nisam mogao da objasnim sebi kako sam se uspio izvući.

Svakog dana Guldži gleda rodni Doboj.

Ući ćemo mi u Doboj. Oslobodićemo ovaj grad. Samo treba imati volju da ga osloboimo kaže on.

A imamo je. I to silnu želju imamo dodaje.

Guldži između bitaka ide u Tuzlu da posjeti majku i sestru. Od početka rata suprugu je vidio samo jednom. A sinčića Mehmeda, koji živi s majkom u inostranstvu, još nijednom.

Ali svi ćemo se mi, akobogda, okupiti u slobodnom Doboju, veli on.