Đilda. Dževad Begić. 26-godišnjak za koga mnogi kažu »bio je najveći sarajevski borac«. Hrabar toliko da su priče o njegovim podvizima onima koji ga nisu poznavali ličile na legendu. Ali, malo je takvih - Đildu su znali skoro svi, Dilda je imao srce otvoreno svima, i ljudskost, i hrabrost bez granica.
Naoružao se zahvaljujući osvjedočenom SDS-ovcu za koga je čitava ulica znala da posjeduje oružje. Đilda se nije libio - sa nožem u ruci, kuc-kuc na vrata i na svježe postavIjene barikade na Koševskom brdu onog užasnog dana kada su Sarajlije probuđene vijestima o »neidentifikovanim ljudima koji su ispregradivali grad«, poslije kojih su se i po gradu »ustanovili« odgovori - vratio se s puškom i to automatskom. Od tada, pa od početka agresije do časa smrti, 11 jula - branio je Sarajevo gdje god je trebalo. Prvi u svakom stroju, nije imao vremena da se poigra sa četiri svoje kćerkice, Melihom, Melisom, Dženitom i Mirsadom, niti da pomogne ženi Hajrudini koja pod srcem nosi peto dijete što oca nikada neće ni vidjeti. Đilda je svoj život poklonio svome gradu.
Bio je običan momak. Porodicu je izdržavao radeći gdje je bilo posla, najčešće kao izbacivać. Snažan, stasit, umio je s ljudima, a sama njegova pojava obeshrabrivala je one nasilnije tipove - pričaju Đildini drugovi.
Đildi nije bilo bitno kako se zove vojska kojoj se priključio - kažu, smijući se - važno je da se brani Sarajevo. Borio se prvo u rezervnom sastavu milicije, kasnije u teritorijalnoj odbrani, saradivao i sa Dedom, i sa Talijanom, sa kapetanom Jašarevićem. Na Vrbanja-mostu, prvih dana agresije na grad i BiH, branio je demonstrante na koje su bezočno pucali srpski teroristi. Činio je to na sebi svojstven način - stojeći uspravno dok su hici frcali oko njega, sa dvije puške u rukama koje su, kad ih Đilda nosi, izgledale kao dvije igračke. Đilda je pucao - uvijek, oči u oci sa četnicima, ali i sa tenkom ako treba. Još se pamti izlazak tenka na Poljinama da se obračuna sa ovim mladim herojem. Tenk se vratio neobavljena posla, ali, Đilda se tenku jos i osvetio - mitraljezom je gađao i pogađao četnička uporišta.
Na llidži, onoga dana kada se kuhala kafa u hotelu Srbija samo za leritonjalce BiH - Đilda je učestvovao u proboju a nа povratku izvlačio ranjenike Ljubomir Jeleš, Đildin drug, kaže da samo njemu može zahvaliti što je danas živ - Đilda ga je krvavog povukao sa Ilidže i dopremio do bolnice.
Smrt je Đildu zatekla na Pofalićima. Inaće, bio je tih dana na Zlatištu i samo koje veče ranije napravio dar-mar u četničkim redovima. Nihad Kepeš i Eso Tucaković svjedoče o Đildinoj izvidnici kada je sa nerazdvojnim drugom Pecijem i jednom djevojkom, Mujesirom, Đilda prodro u sam četnički prsten. Na Zlatištu, gdje su borbe svakodnevne uvijek krvave, gdje je teren nepristupačan Đilda je sa svojom izvidnicom uspio uništiti čitavu četničku posadu PAM-a, obezbjedenje jednog četničkog kamiona i sam kamion. Pucnjava je bila takva, pričaju njegovi saborci - da je grad odjekivao kao da su se sudarila dva bataljona No, bio je to Đilda potpomognut sa dvoje izviđača.
Eso je sa Dildom bio i u trenu smrti. Đilda je poginuo onako kako nije htio - pao je pogođen metkom zločinca koji krvavu zaradu sakuplja snajperom u zasjedi. Ranjeno je nekoliko civila nadomak pofalićkog raskršća, a Đilda nemirna duha, čim je čuo vapaje za pomoć, rekao je - idemo! Automobil u kome je bio sa Esom, zasut je mecima još dok je prilazio povrijeđenima, ali Đilda je iskočio i neustrašivo pošao u obračun sa skrivenim neprijateljem. Snajperisti na neboderu na Grbavici bio je dovoljan i samo jedan Đildin pokret - uočio ga je i ispalio svoj zločinački metak. Krvnik sa snajperom ubio je najvećeg sarajevskog borca - kažu njegove kolege. Đilda je pao, pokošen metkom iz zasjede, ali Đildina slika i sve njegove akcije ostali su sa njegovim drugovima. Ostale da se pamte i prenose. Jer, Đilda je bio borac kakvih malo ima. Njegova deviza od dana kada je agresija na Sarajevo i BiH počela, bila je »ne možete Đildi ništa«. I ne mogu, tvrde Đildini drugovi - ubili su ga, ali njegova srčanost kojom je branio grad ostala je sa nama, sve Đildino još je prisutno i biće za svagda, zato je naša obaveza da Sarajevo što prije bude slobodno - utoliko veća. Zbog Đilde.
