Odlukom državnog Predsjedništva od 9. aprila '92. godine o objedinjavanju svih naoružanih snaga "koje djeluju na teritoriji R Bosne i Hercegovine pod raznim oznakama i simbolima" i njihovo uključivanje u Teritorijalnu odbranu naše zemlje - bile su obuhvaćene i postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Očekivalo se da će se i HVO do 15. aprila uključiti u TO i da će ministar Jerko Doko u tom smislu povući ključni potez. Doko je, zaista, i govorio da je HVO "njegova stvar", a da je sada važno da Patriotska liga i "Zelene beretke" uđu u TO, a on će brzo srediti da se uključi i HVO. Ipak, vrijeme je prolazilo, a HVO se nije uključivao u Teritorijalnu odbranu Republike BiH.
Hasan Efendić kaže da su oni tada Doki vjerovali i sve planove i izvještaje mu na sto donosili. Ali, veli on, brzo se saznalo da Doko većinu naoružanja iz fabrika za namjensku proizvodnju dijeli Hrvatskom vijeću obrane, a malo Teritorijalnoj odbrani.
- Doko je iz tvornice "Bratstvo" Novi Travnik gotovo svo oruđe raspoređivao opštinama Busovača, Vitez, Kiseljak i drugima u kojima su formirane postrojbe HVO - sjeća se Hasan Efendić. - Dao im je dvije "nore", jedan ili dva "orkana". A da smo mi to naoružanje imali u Sarajevu, ne bi se četnici na Palama šepurili i rušili naš glavni grad.
Efendić je, kako kaže, došao u sukob sa Dokom i zbog toga što je on velike sume novca davao Kordiću i Rajiću. "Kad sam pitao Doku što im daje toliki novac, odgovorio mi je da tim novcem pokušava Kordića i Rajića da privoli da "priđu nama", kaže Efendić.
Hasan Efendić pokazuje dvije tajne "zapovjedi" HVO iz maja 1992. godine kada su još vjerovali i Doki, a i HVO-u da će se uključiti u TO, odnosno jedinstven sistem odbrane Bosne i Hercegovine. Do ovih zapovijedi Efendić je došao '94. godine. Prvu "zapovjed" je izdao general bojnik Ante Roso 8. svibnja (maja) '92. godine u Grudama. "Zapovjed" je zavedena pod povjerljivim brojem 01-33/92. U "zapovjedi" piše da su "na prostoru HZHB jedine legalne vojne postrojbe HVO", a da su sve ostale postrojbe na ovom teritoriju obavezne da priznaju Stožer kao glavno zapovjedništvo. U "zapovjedi" se naglašava da su pripadnici HVO obavezni da nose obilježja Hrvatskog vijeća obrane. "Ovom zapovjedi se stavljaju van snage sve zapovjedi zapovjedništva TO i ista se na ovim prostorima smatra nelegalnom", piše na kraju ove "zapovjedi". Zanimljiv je i drugi dokumenat - Zapovjed HVO Busovača od 10. svibnja '92. godine, koji je, pored zapovjednika Općinskog stožera HVO Busovača Ivana Brnade, potpisao i Dario Kordić. U ovoj "zapovjedi" se kaže da se "poništava postignuti sporazum HVO i tzv. TO Busovača o raspodjeli naoružanja i donosi odluka o preuzimanju cjelokupnog naoružanja", te daje ultimatum svim "paravojnim formacijama (tzv. TO)"... da do 12 sati u nedjelju predaju sve naoružanje i da se "sve te snage stave pod zapovjedništvo HVO, uključujući stavljanje i obilježja HVO". Tom "zapovjesu" je izdat nalog za hapšenje Derviša Sarajlića, Džeme Merdana i Alije Begića, a postavljen ulitimatum "paravojnim formacijama stacioniranim u objektu "Leptir" da se predaju za 60 minuta poslije primjene zapovjedi".
Na kraju se kaže da ovu zapovjed kurir treba da preda "komandantu nepostojeće TO Busovača Huseinu Hadžimejliću". Uporedo sa ovim rigoroznim mjerama prema "nepostojećoj TO" i njezinim pripadnicima, u ovoj "zapovjedi" Zapovjedništvo HVO ima potpuno drukčiji odnos prema "srpskoj vojsci". Tako se u tački "šest" "zapovjedi" kaže da što prije "treba stupiti u kontakt sa srpskom vojskom na Kaoniku i garantirati im apsolutnu sigurnost do konačnog dogovora i provođenja kroz teritorij HZHB do naselja Čajdraš". A u tački 12 piše da "u toku današnjeg dana u dogovoru sa garnizonom u Zenici, treba izvršiti nesmetanu evakuaciju srpske vojske".
Sve se ovo događalo nakon čuvenog sastanka Radovana Karadžića i Mate Bobana u Gracu, gdje su postigli sporazum o "sveobuhvatnom i trajnom primirju u BiH", koje "stupa na snagu 6. maja u ponoć". U skladu sa tim dogovorma, sastali su se predstavnici MUP-a tzv. Republike Srpske i tzv. HZ Herceg-Bosne Mićo Stanišić i Momčilo Mandić, te Branko Kvesić i Bruno Stojić. Na pitanje šta će sa Muslimanima, Stanišić i Mandić su odgovorili: "Pustićemo ih niz Neretvu, nek' traže svoju državu".
Te mučne situacije sa početka sukoba HVO i Teritorijalne odbrane RBiH u srednjoj Bosni sjeća se i armijski general Rasim Delić. Tada je on dobio zadatak od predsjednika Izetbegovića da se u Kiseljaku sastane sa članom Predsjedništva RBiH Franjom Borasom kako bi se nesporazumi izgladili.
- Tražeći Borasa susreo sam se u kasarni u Kiseljaku sa njihovim čelnim ljudima - sjeća se Delić. - Jedan stariji čovjek mi je tada rekao: "Zašto Sarajevo mora da bude glavni grad? Jer, Sarajevo je sada jedno parkiralište. Glavni grad može biti i Kiseljak". Odgovorio sam se da se zna svačije mjesto u istoriji i da će se znati.
