Na šehidskom mezarju Kovači, kraj fontane, jedan kraj drugog, ukopani su Vahidin Didi i Džemo Alispahić, sin i otac. Ukopani su istog dana - 11. juna '92. Didi je imao 19, a otac Džemo 54. Stradali su u istoj bici, jedan kraj drugog, 8. juna kod Špicaste stijene u velikom, istorijskom danu za Sarajevo. Sa njima je u bici učestvovao i Džemin stariji sin Taib.
Njih trojica, po očevoj želji, odmah su se 4. aprila '92. prijavili, kao dobrovoljci. Kada su primali oružje, bilo je stotinu dobrovoljaca, a kada su krenuli u prvu akciju prema Špicastoj stijeni, samo 24. Oružje su primili prvog dana Ramazanskog bajrama, a Džemi i Didi je bila dženaza prvog dana Hadžijskog bajrama. Ni sedamdeset dana nisu zajedno ratovali.
Otac Džemo imao je dodatni motiv da se bori. Jer, kad je bio dijete, ostao je bez oca Taiba. Ubili su ga u Knežini poslije onog rata četnici odmetnici. Mnogo godina kasnije, kad mu se rodio sin, Džemo mu je dao očevo ime - Taib. A '92. je, eto, došlo vrijeme da se ponovo bore protiv četnika - za gole živote. Džemo nije dozvolio da mu mladi Vahidin ode u kurire. Uostalom, kao vatreni navijač Sarajeva, i dao je sinu ime po centarforu Musemiću. A centarfor ne može u kurire. On samo ide naprijed! A išao je naprijed i mladi Vahidin Alispahić. Drukčije nije mogao zbog oca i zbog sudbine dede Taiba.
U posljednju bitku zajedno su krenuli. Bio je ponedjeljak, tri popodne. Majka Džemila ispratila je dva sina i muža ka Špicastoj stijeni. Sarajevo je gorjelo. Primijetila je kako je Džemo blijed, previše blijed. "Nije to, valjda, loš znak?" - pomislila je. Ali...
Sat i po su otac i dva sina zajedno sa svojim komšijama i mupovcima razmjenjivali žestoku paljbu sa četnicima. Toga dana, na tom pravcu, poginulo je naših 28. Nije bilo rovova, niti tranšeja, samo zakloni iza borova i kamenja.
Otac Džemo je ugledao kako mu gine mlađi sin. Pokušao je da mu pomogne, ali je bilo kasno. Didi je već bio mrtav. Onda je teško ranjen i otac Džemo...
Stariji sin Taib nije vidio ni bratovljevu smrt, ni očevo stradanje. Nekoliko minuta ranije izvukao je komšiju ranjenika i odvezao ga do bolnice. Onda su u bolnicu dovezli i njegovog oca. - Mislio sam da će preživjeti - sjeća se Taib. - Više ga je boljela Didina smrt nego njegove velike rane. Te noći otac je hitno operisan, ali se nije probudio. Nije imao snage da se bori sa ranama zbog Didine smrti.
Majka Džemila prvo nije htjela da vjeruje daje odjednom ostala bez sina i muža. Onda je morala da istini pogleda u oči.
Lani je njezin Taib dobio sina i dao mu ime - Džemo. Razumije se, po poginulom ocu.
