Izviđajući duboko u neprijateljskoj pozadini četničke artiljerijske položaje, trojica pripadnika Izviđačko-diverzantske čete 43. brdske (čajničke) brigade - Atif Omerović - Pinda, Vejsil Hasović i njegov brat Mustafa Hasović - nagazili su na minu. Eksplozija je bila stravična i tragična: poginuli su Pinda i Vejsil. Mustafa je preživio.

Tragedija se dogodila 9. februara 1994. godine na Jelahovoj ravni, iznad sela Milijeno, kod Cajniča. Mustafa Hasović je uspio da se vrati na Trebeško brdo, gdje su bile i linije odbrane i IKM 43. brigade i obavijestio Ramiza Durakovića, komandanta i Ferida Dizdarevića Dizdara, načelnika Štaba Brigade, o nesreći. Duraković i Dizdarević donose odluku da se odmah na Trebeško brdo pozovu članovi Izviđačko-deverzantske čete i iste noći upute na Jelahovu ravan da izvuku tijela dvojice šehida.

I oko ponoći na Trebeškom brdu okupili su se svi pripadnici IDČ na čelu sa komandirom Murisom Džananovićem. Bilo ih je 64. Sve su to prekaljeni ratnici, "žiške", kako Podrinjci nazivaju ljude-munje, spremne i sposobne za sve. Inače, sa Pindom i Vejsilom, koji su toga dana poginuli, bilo ih je 66 diverzanata. Dva voda po 33. borca. Ferid Dizdarević je još '91. godine iznad Milijena formirao prvu jedinicu "po tespihu" - od 33. člana. "Po tespihu" je formirao i ovu četu - dva puta po 33. I uvijek je ova dva voda popunjavao u ratu samo do 33 borca. Noćas nisu našli zamjenu za Pindu i Vejsila. To su naumili uraditi kada se vrate sa Jelahove ravni.

Ferid Dizdarević je odlučio da komanduje akcijom izvlačenja tijela dvojice saboraca sa Jelahove ravni. Krenuli su iste noći.

Dobro poznajući teren, srećno su prošli kraj četničkih položaja i sve dublje išli okupiranom teritorijom. U zoru su stigli na Cetiništa, nadomak Jelahove ravni. Negdje je bilo snijega, negdje nije. Na Cetiništima su vidjeli sedam četničkih tragova u snijegu.

- Lahko ćemo se obračunati s njima! - rekao je Dizdar.

Muhameda Heraka Kalku sa grupom boraca, među kojima je bio i Dizdarev brat Bahudin, zadužio je da ostane tu kao obezbjeđenje. Ostalim naredio pokret. Već su bili petnaestak kilometara u dubini okupirane teritorije. Ali, sve su to bili dragi brežuljci i proplanci po kojima su se većina njih mnogo puta igrala. I Ferid Dizdarević, koji je rođen u Batovu 1958. godine, živio je sa porodicom u Milijenu. Radio je u Čajniču sa Ratomirom Savićem u Opštinskom štabu TO i bili su prijatelji. Kada je izbio rat, postali su neprijatelji.

Dizdar je imao tajni znak "Oskar", a njegov bivši prijatelj, a od početka rata četnički komandant Ratomir Savić, "Oskar dva". Dva "Oskara" su mnogo puta motorolama kontaktirali. Više puta Dizdar je zvao Savića i govorio mu da ne granatira Goražde, da ne ubija žene i djecu, nego da krene s vojskom, pa da se viteški dvije vojske sudare. Jedanput je sa Trebeškog brda Dizdar motorolom nazvao svog bivšeg radnog kolegu Savića i rekao mu: "Rato, poznaješ li mog sina Harisa?" -"Poznajem!", rekao je Rato. "On je u Goraždu, a ti danas granatiraš Goražde! Naredi svojim artiljercima da prekinu paljbu". I granatiranje Goražda je toga dana prestalo.

Ali "Oskar" i "Oskar dva" su jedan drugom slali mnogo puta ljute poruke. Dizdarev poziv Saviću na viteški dvoboj bio je stalno otvoren i obnavljan. Ali, Savić je ipak drukčije ratovao. Dizdar bi mu, onda, slao poruke druge vrste: "Oskar dva, zapamtićeš me za ovo". I uvijek je održao riječ. Njegovi saborci su poslije svake diverzije ostavljali pismene poruke četnicima. Neka znaju koje i zašto uradio.

Sada, kada su krenuli na Jelahovu ravan, Dizdar je imao tajni znak "Sava". Na koti Okolišta, kod sela Klaka, Dizdar je napravio raspored. Jedna grupa, na čelu sa Rizom Đačićem, imala je zadatak da obezbjeđuje teren, a druga grupa, na čelu sa Dizdarom, krenula je ka Jelahovoj ravni. Nadomak Jelahove ravni, Dizdareva grupa se podijelila. Grupa boraca sa Vesafom Čolakom Tafom ostala je kod seoskog mezarja da obezbjeđuje glavni put, a Dizdar je sa svojom grupom krenuo na Jelahovu ravan.

Ali, iznenada su se pojavili četnici razvijeni u strijelce. Čolak je motorolom javio Dizdaru da se prema njima kreću četnici i da on, Čolak, nije u situaciji da puca. Dizdar je hitno rasporedio svojih petnaestak boraca i oni su zalegli, čekajući u busiji četnike. Ali, četnici se nisu pojavili. Tada Dizdar sa Četnim sanitetlijom Bajrom Kostićem odlazi do Tafe da utvrdi u kom su pravcu otišli četnici. Dizdar i Kostić su otišli i vratili se kroz minsko polje, gdje će se kasnije dogoditi tragedija.

Kad se Dizdar vratio svojoj grupi, rekao je da će on sam na Jelahovu ravan, ali svi su pošli s njim. Na Jelahovoj ravni nije bilo tijela dvojice Šehida Arifa Omerovića Pinde i Vejsila Hasovića.

Još je bilo mnogo svježe krvi Pindine i Vejsilove po razbucanoj zemlji i polomljenom granju.

- Đubrad, odnijeli su ih! - rekao je Dizdar. Dizdar je moto-rolom javio komandantu Durakoviću "da nisu potrebne čizme". A "čizme" su bile tajni znak za nosila. Zatim je na ceduljici napisao poruku četnicima: "Đubrad, zapamtićete me za ovo, kao što ste me zapamtili i '93. godine. Oskar". Ceduljicu je stavio kraj šehidske krvi i pritisnuo kamenom. I naredio pokret.

Sa Jelahove ravni borci iz Dizdareve grupe vidjeli su saborce iz Tafine grupe kraj seoskog mezarja i jedni drugim su mahali. Dakle, povratak!

Zborno mjesto Dizdareve i Tafine grupe bilo je na proplanku ispod seoskog groblja. A bilo je to - minsko polje. Zborno mjesto u minskom polju! Petnaestak kilometara u dubini četničke teritorije! I dvije su se grupe sastale u tom minskom polju. Prilazeći sa svojom grupom, Dizdar je usput pričao Tafinoj grupi kako su četnici odnijeli Pindino i Vejsilovo tijelo, pa kakav je gore prizor, da su vjerovatno nagazili na mrud ... Huso Bašić je pokazivao Murisu Džananoviću, Rogatičanu, gdje su bila vrata na ogradi groblja, a sad ih nema. Pričali su glasno i Dizdar je poviknuo na njih:

- Komentarišite na bezbjednijem mjestu!

A onda komandiru čete Murisu Džananoviću naredio:

- Murise, formiraj kolonu! Vojnički raspored!

U desnoj ruci je nosio pušku, motorolu držao u džepu.

- Idemo, momci! - rekao je Dizdar i krenuo naprijed. Prvi korak i -nagazio je na minu.

Bila je to eksplozija koja se čula do Trebeškog brda. Od te prve mine sedmorica boraca su bila ranjena.

Dizdar je pao, ali se pridigao i sjeo. Lijeva noga mu odbijena, desna visi. Stavio je ruke na svoje stradale noge i rekao:

- Ljudi, šta uradili! Jeste li nastradali? Muris Džananović je pritrčao Dizdaru da ga previje, a Husi Bašiću naredio da pomogne Sabahudinu Teroviću Teri. Muris je poslao i poruku Rizi Daciću:

"Rizo, kod mene je haos! Šalji što više ljudi!" A ubrzo je poslao posljednju poruku: "Hoćete li, Brko, brzo stići?"

Tada je uslijedila nova eksplozija. Poslije nje je ostao jeziv prizor... Samo su na nogama bili Huso Bašić i Vesaf Čolak Tafo. Svi ostali su ležali: neko bez glave, neko bez ruku, neko bez nogu, neko bez očiju, neko bez svega... Bolni krici, dozivanja upomoć... Lakše ranjeni su se pridizali i pomagali teže ranjenim.

Iako je u novoj eksploziji izgubio oko, Dizdar je naredio Husi Bašiću da postavi obezbjeđenje prema pravcima iz kojih bi mogli doći četnici, da bacaju puške, a izvlače mrtve i ranjene. Tafo i Bašić su iznijeli Dizdara iz minskog polja i vraćali se po ostale.

Tada se začuo četnički helikopter koji je počeo da kruži iznad planine. Čulo se i kako četnici pale motore kamiona. Tafo, Bašić i Hamdija Tutić su izvlačili ranjene, ali je Hamdija brzo klonuo, jer je bio ranjen u prsa, a da nije znao. Meho Dizdarević i Dževad Karović su iznijeli dvojicu ranjenika, a onda je i Karović gubio snagu. I on je bio ranjen, u nogu.

U minskom polju sa mrtvim i ranjenim su, na kraju, ostali samo Huso Bašić i Tafo Čolak. Bašić je iznosio ranjene, Tafo osmatrao. U minskom polju drama se nastavljala.

Salem Omerović, raskomadan, a živ. Raskomadana mu i puška. Moli Husu Bašića: "Rođak, daj mi svoju pušku i na rafal je. Pucače Salem kad dođu četnici. I nemoj mi ostaviti ni jednu kost Dizdarevu". Bašić mu daje pušku i "prebaci je na rafal". Izlomljen je i mali Nijaz Karović. Ostala mu zdrava samo jedna ruka i on uzima pušku i ubija se.

Muris Džananović, krvav, sjedi, a "noge mu za leđima". Stomak raznesen. Iz leđa mu šišti krv. Bašić misli da šišti bomba... Muris kaže Bašiću: "Huso, rahmeta ti tvoga brata Himze, ubij me!"

Kada je 19, jula 1992. godine na Trebeškom brdu Huso nosio smrtno ranjenog brata Himzu, a četnici htjeli da obojicu uhvate žive, Muris Džananović ih je spasio: pobio je četnike koji su ih tjerali.

Sada ga Muris zaklinje rahmetom brata Himze.

"Murise, ja ne mogu to učiniti! - kaže mu Huso.

Iznad njih se pojavljuje Četnički helikopter.

"Ubij me, Huso, rahmeta ti Himzina, da me živa četnici ne nađu". Opet govori Muris. I kamioni četnički sve bliži. Tafo kaže: "Evo ih!"

Huso Bašić uzima Murisovu pušku i odluči da ubije i Murisa i sebe... Prišao je Murisu i umjesto jednog "ugledao deset Murisa odjevene u žuta odijela".

- Ne mogu, Muriseee! - kriknuo je.

A Salem Omerović, kome je maločas Bašić dao pušku "na rafal", kaže Bašiću sa bolnim smiješkom: "Rođak! Nemoj! Četnik je počeo, neka i završi."

I onda - treća eksplozija!

Ona dotuca Teru. A Tafi i Bašiću opet - ništa. Tafo je mislio da je sada na minu nagazio Bašić, a Bašić da je Tafo. Tada nisu znali da su se, nakon što je Dizdar nagazio prvu minu, ostale same aktivirale u određenim razmacima. - Pogide Tera! - rekao je Bašić Tafi.

Tada Muris Džananović ranjenom rukom uzima cijev puške, lagano klizi krvavim prstima niz nju, nalazi obarač i - ubija se.

Bašić teško ranjenog Salema iznosi iz minskog polja. Ali, Dizdar, koji je ležao na deci ispod bukve, uzima pištolj i hoće da se ubije. Donio je šehadet i pritisnuo cijev na sljepoočnicu.

- Nemoj - Feride! - viknuo je Bašić i Dizdar je spustio pištolj.

- A moje oko? Izgubio sam i oko! - rekao je Dizdar.

- Nisi! Od krvi ne vidiš - tješio gaje Bašić.

Sve ranjenike i dvojicu šehida naši borci uspjeli su da izvuku iz minskog polja. Pet šehida je ostalo, jer su se četnici već primicali.

Drama je nastavljena. Borci Izviđačko-diverzantske čete koji su bili na obezbjeđenju van minskog polja, te Bašić i Tafo, odabrali su opasnu strminu da se uz nju izvlače sa ranjenicima. Hvatajući se za žile i granje primicali su se Trebeškom brdu, odakle su im u pomoć krenuli borci njihove brigade.

Ferid Dizdarević Dizdar je živio nekoliko sati. Kada su ga iznijeli do Kalčovih bara, nije mogao da više govori, ali je bio pri svijesti. Nosila su ga četvorica i Zahid Habibović je vidio da umire i tražio je da Ferida spuste kako bi umro na zemlji. Borci su sklonili Dizdarevo mrtvo tijelo i pokrili ga lišćem. Jer, morali su se vraćati po druge ranjenike. Poslali su poruku na Trebeško brdo: "Save" više nema.

Nekoliko sati je živio i Salem Omerović. I njega, krupnog i teškog, nosili su bespućem. Stalno je pitao za Ferida i Husu. Ali, shvatio je da umire i rekao je Bašiću: "Rođak, okreni me na stranu, hoću da umrem". Okrenuli su ga i ubrzo je umro.

Tada su u ispomoć stigli i borci sa Trebeškog brda.

A dole, kod seoskog mezarja, gdje je ostalo pet šehida, četnici su pucali i slavili.

Pred komandom 43. brdske brigade u Goraždu su se poslije tragedije ponovo postrojili borci Izviđačko-diverzantske čete. Opet ih je bilo dva puta po 33. Uvijek su se tu i postrojavali pred akciju. Ali, sada u stroju nije više bilo Arifa Omerovića, Vejsila Hasovića, Sabahudina Terovića, Salema Omerovića, Amira Pašića, Nijaza Karovića, Bajre Koštica, Murisa Džananovića. Nije bilo ni Dizdara... Nije bilo mnogih koji su ranjeni.

Za komandira je postavljen Huso Bašić, ali, on se sjetio Tere, sjetio Murisa, Salima,Vejsila, Nijaza, sjetio se svih koji su tu bili do prije koji dan i uvijek u stroju pravili šale. Sjetio se i - zaplakao.

U tom stroju oni su se zakleli da će osvetiti devet svojih šehida. I osvetili su. U stroj i bitke brzo se uključili i većina od dvanaest lakše i teže ranjenih tog tragičnog dana.

Ferid Dizdarević Dizdar ukopan je 12. februara '94. godine na mezarju Kolijevka u Goraždu, s desne strane Drine. Iza njega su ostali sin Haris, kćerka Adisa, supruga Šemsa, majka Sadika, pet sestara i Četiri brata, svi borci. U bici za Tovarnicu kod Goražda 1. juna 1995. godine poginuo je njegov mlađi brat Bahrudin Bari, koji je učestvovao s bratom i u onoj tragičnoj akciji 10. februara 1994. godine. On je ukopan na mezarju Glamoč, s lijeve strane Drine.

Petorica boraca Izviđačko-diverzantske čete 43. brigade dobili su "Zlatni ljiljan": Ferid Dizdarević, Muris Džananović, Vejsil Hasović i Amir PaŠić - svi posmrtno, te Husein Huso Bašić.

Kasnije, u avgustu 1994. godine su razmijenjena i tijela šehida koji su poginuli 9. i 10. februara '94. Toga dana Husi Bašiću se rodio sin. Dao mu je ime - Muris. Prema Murisu Džananoviću.