"Ma, ne mogu nam pera odbiti". To je bila uzrečica koju je u ratu mnogo puta koristio komandant 503. slavne brigade Muhamed Hamdo Delalić. Delalić ju je koristio za podizanje borbenog morala boraca i kada bi napadali, a i kada bi se povlačili.
Delalić je rođen 1946. godine u Cazinu, gdje ga je rat zatekao kao uspješnog biznismena. Bio je i rezervni major eks JNA i kada bi ga pozivali u rezervu, komandovao je bataljonom. I to će odrediti njegovu ratnu sudbinu.
Uoči agresije na našu zemlju, Delalić se stavio na raspolaganje ljudima u Teritorijalnoj odbrani Cazina. On i njegovi ljudi vidjeće krv već 21. aprila u bici za Bosansku Krupu. "Mi, Cazinjani, posljednji smo se povukli sa desne strane Une", kaže Delalić. Prvog maja Hamdo je postavljen za komandanta Združenog odreda TO, a zatim ga raspoređuju u Odred Ostrožac. Jer, već početkom juna '92. četnici su napali bošnjačka sela na grmuško-srbljanskom platou - Srbljane i Jezera, ali su zaustavljeni u Spahićima.
Čuvene bitke na srbljansko-grmuškom platou počele su na Bajram, 13. juna '92. godine. Prvo su oslobodili selo Jezera. Četnici su posljednji otpor pružali iz jezerske džamije. Na kraju su svi ti četnici stradali, a dobrim dijelom i džamija.
"Kada smo oslobodili džamiju, uzeli smo tespihe i stavili ih na ramena", sjeća se Hamdo. "Tespih je stavio i naš saborac Franjo Grgić, veoma hrabar ratnik, koji je kasnije dobio i "Zlatnog ljiljana".
Kuriozitet ove bitke je i u tome što je prije podne njom komandovao Sakib Butković, a popodne Hamdo Delalić. U tim bitkama oslobođena su sva bošnjačka sela na ovom platou, uglavnom sa spaljenim kućama. Delalić je kao komandant odreda Brekovica bio istovremeno i komandant zone odgovornosti grmuško-srbljanskog platoa. Ali, ne zadugo. Jer, ubrzo je formirana Unsko-sanska operativna grupa, sa Ramizom Drekovićem na čelu. U sklopu ove operativne grupe, u avgustu '92. formirane su tri brigade: Prva bihaćka pod komandom Mirsada Selmanovića, Druga (bihaćka) muslimansko-hrvatska sa Atifom Dudakovićem na čelu i Prva cazinska pod komandom Hamde Delalića. Delalić će ostati komandant ove brigade, koja je formiranjem Petog korpusa preimenovana u 503. brdsku, do kraja rata.
U isto rij i ove brigade zapisane su i bitke za Hasin vrh. Ova važna kota mnogo puta je prelazila iz rukе u ruku, pa se već prve ratne godine rodila krilatica kako je taj vrh "do podne Spasin, popodne Hasin".
Ipak, u ratnoj biografiji Hamde Delalića, možda, važno će mjesto zauzeti događaji od 30. septembra '93. godine kada je Fikret Abdić preko svojih sljedbenika pokušao da "bez metka" uzme Cazin.
Rano ujutro 30. septembra Delalića je pozvao Nevzet Đerić Keđo, koji je ranije bio njegov zamjenik, a kasnije i komandant 504. brigade. Našli su se u restoranu "Papilon". S Keđom su bili još Mirsad i Zlatko Jušić. Sva trojica su tražili od Delalića da se sa svojim borcima priključi autonomiji. Odmah je odbio ponudu i rekao: "Ništa mi manje od BiH ne treba!"
Čim je iz "Papilona" stigao kući, Delalića je pozvao komandant Petog korpusa Ramiz Dreković da hitno dođe u Komandu Korpusa u Bihaću.
"Okupili smo se u kancelariji Mirsada Sedića, Drekovićevog zamjenika", kaže Hamdo Delalić. "Bili smo tu: Dreković, Sedić, Duda-ković, Selmanović i ja. Dreković nas je pitao: "Bre, znate li šta se dešava?" Ja sam mu rekao da znam i ispričao moj susret u "Papilonu". Tada je Dreković svima postavio pitanje: "Jeste li za Bosnu?" Razumije se, svi smo bili za Bosnu. Tada smo svi zaplakali. Znali smo da nam se sada valja svim boriti za Bosnu i protiv svoje braće."
Dreković je tada obavijestio Hamdu Delalića da će mu u 14 sati u kasarnu u Cazin doći novopečeni Abdićevi političari s narodom da traže lojalnost Abdiću, te naredio da se oni ne puštaju unutra. Delalić je sačuvao kasetu koja svjedoči o tom dramatičnom susretu sa "Abdićevim političarima i sljedbenicima" kraj ograde cazinske kasarne. Abdićevu delegaciju predvodio je Ibrahim Đedović.
S jedne strane ograde je Hamdo Delalić sa svojim borcima, sa druge Đedović sa Abdićevim pristalicama. Abdićeve pristalice uzvikuju: "Babo, Babo! Živio Babo!" Đedović preko ograde govori Delaliću da se od 1. oktobra cjelokupni sistem odbrane u Krajini rješava u okviru "autonomne pokraj ine Zapadna Bosna" i ultimativno traži od Delalića da se izjasni: "Da li vi podržavate autonomnu pokrajinu ili ne?" Delalić odgovara: "Ja sam vojnik i izvršavam naređenja svoje komande, Komande Korpusa."
Đedović saopštava da su lojalnost autonomiji izrazile 521. i 527. brigada. Delalić odgovara da se te jedinice "do sada i nisu baš borile". Masa Abdićevih pristalica pokušava da provali u kasarnu, ali ih borci 503. vraćaju nazad. Delalić dramatično saopštava kako, dok su oni sad tu, četnici napadaju Hasinu kosu, da već ima ranjenih, te da je najvažnije da se borimo protiv četnika. Neko od njegovih boraca dodaje: "Ovi Sto su došli ovdje nemaju dan linije!"
Delalić nije popustio i Abdićevci su se vratili u Kladušu neobavljena posla.
"Dimplomatska borba" sa autonomašima trajala je još petnaestak dana. Početkom oktobra Hamdo Delalić i Izet Nanić su na Skokovima pregovarali sa Abdićevcima, jer su borci Petog korpusa zarobili nekoliko njihovih policajaca, a autonomašima je prešlo 200 policajaca Petog korpusa. Na tom sastanku, sjeća se Delalić, bio je i Nevzet Đerić, kome je Nanić predlagao da "ne pucamo i da ne dođe do masakra". Nanić je, veli, bio ljut na Đerića. Rekao mu je da zna da je tajno odlazio Abdiću i ironično ga pitao šta je dobio od Abdića. Tada je izbjegnuto prolijevanje krvi. A onih 200 policajaca se predomislilo i vratilo pod komandu Petog korpusa.
Ipak, autonomaši su napali Cazin 15. oktobra '93. godine. Uspjeli su i da razoružaju stražu u kasarni 503. brdske brigade. Upali su u Komandu brigade i s uperenim cijevima Delaliću rekli: "Komandante, vi ste uhapšeni!" Pojavio se i Nevzet Đerić koji je želio da razgovara sa Delalićem. "Ti si izdajnik svoga naroda", rekao mu je Hamdo. Autonomaši su putem Radio-Cazina objavili daje Komanda 503. brdske brigade, zajedno sa komandantom, zarobljena i da je potpisala lojalnost autonomiji. Delalić je tada telefonom nazvao Amira Avdića, koji se nalazio u Bihaću, a bio je komandant jednog bataljona 503. brigade, i rekao mu da nije potpisao lojalnost i tražio da se to objavi preko Radio-Bihaća. "Avdić je putem Radio-Bihaća to i saopštio i meni poslao poruku: "Komandante, ne daj set eto nas s vojskom!"
Autonomaši su samo 24 sata vladali u Cazinu. Grad su okupirali oko četiri sata ujutro 15. oktobra '93. Na Čelu njihovih snaga bio je Nevzet Đerić Keda, koji je uspio da, uz pomoć petokolonaša 503. brigade, zarobi Komandu Brigade i zauzme grad.
Komanda Petog korpusa odmah je isplanirala kontraudar, koji je i izveden narednog dana — 16. oktobra, takode u zoru. U bici za oslobađanje Cazina učestvovali su dijelovi brigada: 501. na čelu sa Mirsadom Selmanovićem, 505. pod komandom Izeta Nanića, 511. kojom je komandovao Mirsad Crnkić, te četa 503. brdske kojom je komandovao Amir Avdić. Borci 502. brigade, pod komandom Atifa Dudakovića, takođe su indirektno učestvovali u ovoj bici, zatvarajući neke važne linije odbrane. Bila je to efektna pobjeda, tako da su Cazinjani, kako su govorili u šali, "zanoćili u Abdićevoj, a probudili se u Alijinoj državi".
Od tada je Delalić imao dva isturena komandna mjesta. Prema četnicima - u Srbljanima, a prema autonomašima - u selu Tržac.
"Imali smo velike gubitke u slamanju autonomije", kaže Delalić. "Samo prvog dana bitke za slamanje "prve autonomije" u aprilu '94. imali smo 12. mrtvih". Ginuli su Cazinjani i u drugom oslobađanju Kladuše u avgustu '95. Lomili su autonomaše na Skokovima, u Vidovskoj i ušli u Kladušu. A onda se brzo vratili istim putem i nastavili borbu sa četnicima.
Borci 503. slavne brdske brigade za tri i po godine rata odolijevali su svim četničkim napadima i učestvovali u svim operacijama Petog korpusa. U posljednjoj operaciji "Sana" napredovali su više od stotinu kilometara. Sa borcima 505. viteške brigade, 11. oktobra '95. godine oslobodili su Kamengrad, kod Sanskog Mosta i izbili na liniju Brda - Ovanjska - Stari Majdan. I tu dočekali mir.
Hamdo Delalić se demobilisao 30. maja '96. godine u činu brigadira i sa Ordenom "Zlatnog ljiljana sa srebrnim vijencem". Njegova brigada je prevedena u rezervni sastav i Delalić je ostao njezin komandant.
