Sedam puta je ranjavan od početka rata. Nadam se da više nije od posljednjeg našeg susreta u Tešnju.
Svi ga zovu Guldži i svi u dobojskom kraju znaju ko je diverzant Guldži. Edin Ibrahimović Guldži ima 26 godina i već petu godinu ratuje. Nije greška - petu godinu.
Jer, Guldži je 18. maja '91., kao mladi poručnik bivše JNA, pobjegao iz kasarne "4. juli" u Doboju i otišao na ratište u Hrvatsku. Bio je borac Treće gardijske oklopnomehanizovane brigade Hrvatske vojske.
Četnici su saznali za Guldžijevo ratovanje u Hrvatskoj i, kada su okupirali Doboj, među prvima su objesili njegovog oca Alagu.
Razumije se, čim je izvršena agresija na Bosnu, Guldži je napustio Hrvatsku vojsku i priključio se braniocima svoje domovine. Iako je poručnik, dakle školovan oficir, on nikad, kako kaže, nije težio da bude starješina.
"Ja sam borac, diverzant i to je najljepše", kaže on. "Diverzant sam bio od prvog dana, a diverzant sam i sada, nakon sedam ranjavanja i gubitka vida na jedno oko".
U oko je ranjen u bici prošle godine, kada su četnici u njega sasuli šest metaka. Poslije zaliječenih rana, opet ide na ratišta, kao diverzant. Eto, tukao se poslije na Vozući, Zmajevcu, pa prema Doboju...
Kao borac, diverzant 373. slavne brigade, prošao je mnogo bojišta oko Doboja, Teslica, Tešnja, Zavidovića...
"Sve su te bitke, uglavnom, iste", kaže on. "Ipak, jedna od težih bitaka bila je ona na Bijeloj ploči, kod Maglaja. Maglaj je bio u okruženju i četnici su pokrenuli veliku ofanzivu. Pukla je naša linija na Bijeloj ploči. Tada je ranjeno sedamnaest mojih saboraca, diverzanata. Neki su ostali invalidi, bez nogu. Liniju smo, ipak, vratili.
U sjećanju će mu zauvijek ostati i legendarna bitka kod Karuše, na ušću Usore u Bosnu. Četnici su krenuli tenkovima. Tada je ušao iza leđa četnicima sa 30 diverzanata. Napravili su darmar.
Oko Doboja je Guldži više puta ratovao. U avgustu '93. u jednoj žestokoj bici za tri okupirana sela, u kojima su prije rata živjeli isključivo Bošnjaci, diverzanti, na čelu s njim, ponovo su odigrali glavnu ulogu.
Ujesen prošle godine, Guldži je u bici na dobojskom ratištu ušao u četničku pozadinu sa četiri svoja saborca.
"Nažalost, njih četvorica su poginula, a ja sam se, teško ranjen, izvukao", priča Guldži. "Imao sam još šest metaka u cijevi i puzao sam oko 150 metara kroz četničku teritoriju. Kasnije, u tešanjskoj bolnici, kad sam o svemu hladno razmišljao, nisam mogao da objasnim sebi kako sam se uspio izvući.
Svakog dana Guldži gleda rodni Doboj.
"Ući ćemo mi u Doboj. Oslobodićemo ovaj grad. Samo treba imati volju da ga oslobodimo", kaže on.
"A imamo je. I to silnu želju imamo", dodaje.
Guldži između bitaka ide u Tuzlu da posjeti majku i sestru. Od početka rata suprugu je vidio jednom. A sinčića Mehmeda, koji živi s majkom u inostranstvu, još nijednom.
"Ali, svi ćemo se mi, akobogda, okupiti u slobodnom Doboju", veli on.
