U Komandi Trećeg korpusa u Zenici poznati glumac Josip Pejaković i ja dobijamo kola i vozača i krećemo za Travnik. Usput, iznenada, saznajem da Pejaković prvi put poslije dvije godine i tri mjeseca odlazi u svoj rodni Travnik, gdje mu živi majka Danka, koju tako dugo nije vidio.
- Je li ti sama majka u Travniku? - pitam Pejakovića.
- Nije sama, s njom je cijela 17. krajiška - veli Pejaković i smije se slatko onim dobro poznatim smijehom. I ispriča kako je, za vrijeme jedne bitke tadašnji komandant Trećeg korpusa Enver Hadžihasanović Đedo zvao komandanta 17. krajiške i rekao mu daje tamo, u Travniku, sama majka Josipa Pejakovića, da je pripaze, a ovaj mu odgovorio: "Nije sama, s njom je cijela 17. krajiška!"
Pejaković veli da su mu mnogo pazili majku, posebno komandanti i borci, a, ipak, najviše Omer Pobrić.
- On je posjećivao moju majku, pomagao je, a ja njegovu sestru u Sarajevu. Dakle, kao što su mnogi prijatelji radili u ovom ratu - kaže on.
- Eto, putujući od Sarajeva vidio sam dosta Bosne i vidim da je Bosna tamo gdje je i bila - veli Pejaković.
- A on tebi - nema Bosne.
- Jeste, to sam ja napisao prije dvadeset godina. I pored ovog zla koje je zadesi, opet Bosne ima i biće je dok teku Drina, Sava, Bosna, Una, Neretva... Jer, Bosna nije ranjika da je prevmeš i prospeŠ Savu, Drinu, Bosnu, Neretvu, Unu...
- Šta je glumac Josip Pejaković radio u ratu?
- Već 6. aprila, od one gungule pred Skupštinom, uoči rata ja sam stao na pravu stranu, tamo gdje mi je i mjesto. Jedan sam od osnivača Umjetničke čete pri Armiji BiH, a sve do februara ove godine bio sam načelnik Štaba za zaštitu kulturnog blaga naše zemlje... Sada sam se vratio svom pozivu - glumi i u Narodnom pozorištu igram u predstavi "Hasanaginica". Da sam, dakle, igdje drugo otišao, iznevjerio bih sebe.
- Uoči rata volio si da kažeš: "Plaha vakta za pogana čovjeka!"
- Neki dan sam otišao kod jednog dede i kažem mu: "Pomozi mi, reci mi neku pametnu". A on veli: "Sine, Bosna je kad ti neko pljune u lice, a ti - zapamtiš". Razmišljao sam cijelu noć šta mi je taj dedo rek'o i shvatio: "Zapamtiti ne znači uvijek i vratiti! Ali - zapamtiti!"
On podiže onaj svoj glas kojim je govorio i čovjek i glumac Pejaković: "Ti pod moju kapu sa mnom više nećeš, niti ćeš sjedati za moju sofru, jer ti si rušio moj grad, ušao u moje pelene, i moje albume, ti si pucao na moje dijete... Samo sekund-dva prije moja je žena iznijela dijete iz sobe u koju je drmnula četnička granata... I mnogo šta ćeš morati uraditi da ti ponovo povjerujem, da sjednemo ponovo za istu sofru. Sad su sve maske spale i svi se znamo ko smo i gdje smo."
Vozač Rušid Mahmić kaže da moramo zaobilaznim putem. Ne smije preko Viteza, iako je Federacija. "Ne smijem ni ja!" - kaže Pejaković.
Stigosmo u Travnik. Josip uze neke poklone majci, a prolaznici zastajkuju i sa smiješkom ga gledaju.
Penjemo se uz stepenice zgrade gdje stanuje njegova majka.
- Kako se osjećaš, Josipe? - pitam ga..
- Kako da se osjećam?... Još prije rata izgubio sam oca, brata, a majka mi ovdje sama...
Stižemo pred vrata stana na kome piše: "Anto Pejaković, penzioner!" Dakle, na vratima je još ime njegovog pokojnog oca.
Pejaković zvoni. Malo kasnije polahko se otvaraju vrata. Pojavljuje se Josipova majka... Josip se smije onim karakterističnim smijehom koji ste slušali toliko puta.
- Je li moguće, je li moguće!? - šaptala je njegova majka. Dugo su bili u zagrljaju, bez riječi.
Onda smo kod Danke Pejaković popili kafu. I pričali. Očito, smisao za lijepu riječ i pronicljivost Pejaković je naslijedio od majke.
- Nikad me niko nije uznemirio, pokucao na vrata nezvan, ili telefonom - kaže ona. - A zvali su me i dolazili mnogi da pomognu. Zvao me Đedo, pa Mehmed Alagić, Cuskić, pukovnik Imamović... Iz 17. krajiške dobila sam veliki paket hrane...
- Ovdje, u komšiluk - nastavlja ona - dođoše "Crni kojoti" za koje se pričalo da su strogi. Odem kod njih i odnesem im kafu, sutra oni mene pozovu na kafu. Tako se sprijateljismo i sad smo veliki ahbabi.
- Ipak, veli Danka (koja će navršiti 72. godine, za bivši Dan ustanka u BiH, kad je, kako kaže Josip, cijela Bosna slavila njezin rođendan) najviše me pazio Omer Pobrić. Zvao me i kod sebe u Visoko, ali ja nisam htjela. Meni su sada Josip i Omer isto.
Jednom su je posjetili muzičari, pjevači, bio ih je pun autobus.
- Ja taj svijet dobro ne poznam. Doveo ih je Omer, a poznala sam Hanku Paldum, Zaima Muzaferiju... Tražili su da ja izađem, jer vele da nije zgodno da oni svi, čitav ih autobus, ulaze u kuću. I izašla sam i poljubila se sa svima. - To su sve snimali kamerom i meni kasnije pokazali kasetu - kaže Josip. "Evo, vidiš Josipe, da ti je majka živa!" - veli u kameru Omer, a zagrlio mi majku.
Josip veli daje mogao majku dovesti u Sarajevo, ali ona nije htjela i, evo, dobro je ispalo, jer ko zna bi li je našla neka granata.
- Mene je zvala sestra iz Zadra, a ja sam rekla: "Nikud ne idem iz mog Travnika, od mojih Travničana, od mojih grobova!" Ni kasnije ne mislim ići - sve dok mogu skuhati karu, čaj i supu.
- A kako vas je zdravlje služilo? - pitam.
- A kako! Hrana jednolična: grah, makar oni, riža - riža, makaroni, grah, a ni od koga nisam tražila pomoć dok sara imala posljednje kilo brašna. Onda sam se upisala u "Merhamet" i svaki dan primamo hljeba koliko je dovoljno da se preživi. Kasnije je došao "Karitas". Dijele nam penzioneri, civilna zaštita, pa vojska... A najviše - Omer Pobrić... Ali, rat je i ja sam srećna kad znam da su moji... (i tu ona tapše Josipa) golubovi živi!
