Svaka čast gardistima i svaka čast njihovom komandantu Rađi! Tu pohvalu borcima i starješinama Gardijske brigade više puta sam čuo za vrijeme posljednjih bitki u Bosanskoj krajini. Hvalili su ih podjednako i general Dudaković, i načelnik Štaba Petog korpusa Mirsad Selmanović, i Hamdija Abdić, komandant 502. viteške, koja je zajedno sa gardistima ušla u Sanski Most, i mnogi drugi. Gardisti su, jednostavno, oduševili Krajišnike hrabrošću, disciplinom i viteštvom. Komandant Gardijske brigade pukovnik Dževad Rađo bio je i pravi džentlmen kada je 10. oktobra raportirao generalu Dudakoviću o oslobađanju Sanskog Mosta. Prvo je naveo 502. vitešku brigadu, pa bataljon Vojne policije Petog korpusa i na kraju - Gardijsku brigadu.

Razumije se, general Dudaković je znao koga je trebalo staviti na prvo mjesto. I zato je to on uradio nekoliko dana kasnije. "Ističem da je Gardijska brigada prva ušla u Sanski Most i činila glavninu snaga koje su oslobodile Sanski Most", rekao je general Dudaković i pri tom pohvalio komandanta Rađu kao "uzor starješine naše Armije".

Gardisti su, po naređenju komandanta Delića, ratovali u Bosanskoj krajini 15 dana, devet dana defanzivno, četiri ofanzivno. U Krajinu su stigli 5. oktobra, a istim su se putem vratili za Sarajevo 20. oktobra. U povratku im je put bio duži za 45 kilometara, jer su za ona četiri dana ofanzive toliko napredovali - od Sanice prema Prijedoru. Sva naređenja su za tih 15 velikih krajiških dana izvršili, sve planove ostvarili. Jednu želju, ipak, nisu - da se kući vrate preko Brčkog. Ima vremena...

Za ona četiri paklena ofanzivna dana gardisti su prosto lomili četnike. Pravi krš su od njih napravili 9. i 10. oktobra u širem rejonu Sanice. Prosto su rasturili četničke brigade - 17. ključku, 6. sansku, 15. bihaćku, te 7. odred specijalne brigade MUP-a. Naravno, nisu to radili sami. Desno su im bili takođe sjajni ratnici 117. brdske i 510, a lijevo vitezovi 502. i policajci Petog korpusa.

Pukovnik Rađo kaže da su tada na glavnom pravcu napada, zajedno sa dijelovima 502. viteške i vojnim policajcima, postigli operativno-taktičko iznenađenje, da su izvršili klasično rasijecanje četničkih položaja.

Onda je uslijedilo gonjenje četnika prema Sanskom Mostu, pa i kroz Sanski Most.

Gonjenje četnika, međutim, nije bila pjesma. Jer, četnici su pokušavali da uspore naše napredovanje djejstvujući maljutkama iz helikoptera, te tenkovima i pragama. Hasan Zerdo, starješina Gardijske brigade, se sjeća kako je naš tenkista iz prve pogodio jednu četničku pragu koja je odmah s posadom izgorjela.

Ulične borbe u Sanskom Mostu vođene su oko pošte i zgrade MUP-a. Ali, gardisti se baš i nc hvale tim bitkama. Bilo je to, kažu, klasično čišćenje grada.

Neka se i to zna da je grad "zvanično" oslobođen 10. oktobra 1995. u 20' sati. U to vrijeme je, naime, pukovnik Rađo raportirao generalu Dudakoviću da je Sanski Most slobodan. I dobio novo naređenje da gardisti krenu prema Prijedoru i Omarskoj. Prijedoru su se primakli na deset, petnaest kilometara, Omarskoj sasvim blizu - na pet, šest kilometara.

Na tom putu vodili su borbe i sa arkanovcima.

- Manju grupu arkanovaca razbili smo u Sanskom Mostu - kaže Hasan Zerdo. - Međutim, glavninu Arkanovih snaga razbili smo u rejonu Sasine. S njima smo se tukli skoro cijeli dan na liniji Aganovići - Poljak -Šehovići.

I Rađo i Zerdo kažu da su se arkanovci tu dobro borili, ali su, ipak, poraženi. Mnogi su poginuli, mnogi ranjeni, a gardistima su ostavili lijepo naoružanje i lijep džip. Toliko su ih gardisti "namarali" da su zaboravili da dignu u vazduh most u selu Poljak, ispod kojeg su stavili velike količine dinamita. Naši su bili brži i razminirali most, pa su tenkovi sa oznakom ljiljana prešli preko mosta i nastavili prema Prijedoru.

Gardisti su imali više neobičnih susreta sa četnicima. Najdramatičniji je bio onaj u zaseoku Zdene. Naime, četa vojne policije Gardijske brigade zalutala je u noći 10. oktobra među četnike. Na punktu su ih zaustavili četnici i pitali ko su. "Mi smo gardisti", odgovorio je Rusmir Letić Rus. "A mi smo 17. ključka", odgovorio je četnik.

- Pomislio sam u prvi mah da su to naši iz 17. viteške - priča Rus. -Međutim, svjetlo je u isti mah obasjalo i njegovu kokardu i moju beretku. Mi smo, ipak, bili brži.

Na tom punktu bilo je i dosta civila - Srba. Na jednom traktoru bila su djeca, na drugom stariji ljudi i stvari. Kada je bio završen kratki, žestoki obračun između gardista i četnika, čuo se plač djece, a jedan starac se obratio gardistima: "Braćo Turci, nećete, valjda, pobiti braću Srbe, žene i djecu?"

- Nećemo! - odgovorio je jedan gardista. - Slobodno idite kud ste i pošli.

Naši su krenuli nazad, prema tek oslobođenom Sanskom Mostu. Srbi, civili, prema još okupiranom Prijedoru.

Nedžad Alidžikovac je, opet, na ulazu u Sanski Most, zajedno sa svojim saborcima oslobodio osmoricu zatočenih Bošnjaka - mještana. Povlačeći se, četnici su ih zatvorili u baraku, pa onda na njih ispalili zolju. Srećom, nisu dobro gađali.

U selu Božici starješina Gardijske Dudo Hamid na prevaru je od četnika oslobodio grupu zarobljenih Hrvata, a onda se razvila bitka. Jedan četnik je, opet, bio vodič grupi gardista do Sanskog Mosta, misleći da pokazuje put - četnicima.

Eto, tako su u Bosanskoj krajini ratovali naši gardisti.