bosanski | deutsch | english

 
 
Čas historije: Zoran Čegevara

 

Naša historija je uvijek nekompletirana, razbacana i pismeno nearhivirana. Ona obavezno kasni poput pijanog desetara razvodnika straže a mi se ponašamo kao gušteri u regrutnom vodu koji ništa nisu vidjeli i koji će sve uraditi samo da ne bi kupili pikavce po vojnom krugu. Kad neko napokon prikupi hrabrosti da kompletira te historijske činjenice, nama se historija ponovi i desi nam se novi genocid, koji za čitav vijek odloži slaganje historijskih puzli. Historija ima važnu ulogu kao kolektivno sjećanje, vjerovanja u ta kolektivna sjećanja stvaraju osjećaj povezanosti sa prošlošću, objašnjavaju sadašnjost i služe kao osnova za planiranje budućnosti. Sa vlastitog gledišta i odnosa prema njoj, naša historija je trenutno najbagatelnija na Balkanu jer smo mi tu historiju zakačili lastikom iz babinih gaća za svoje sjećanje a drugi su je svezali željeznim lancima, bez obzira na količinu falsifikata u toj historiji. Za istinito ispisanu historiju su potrebne prave činjenice, i osim u sjećanjima, te činjenice se moraju naći jednog dana u udžbenicima, kako bi naše sjećanje imalo smisla i kako bi se u isto vrijeme tuđe sjećanje suočilo sa falsifikatom. Kako stvari stoje to se još zadugo neće desiti, jer dok tamo neko pravi popis poginulih Hrvata i Srba u nekim Zagrebima i Beogradima i temeljito ispisuje stranice historijskih udžbenika mi emajliramo jugonostalgiju i po hiljaditi put gledamo hiperbolizirano-smiješne scene, gdje neko na Neretvi uzvikuje “Tifusari za mnom…”, ili ona sa Kozare “Daj mi druže Jojo samo jedan metak da onog žutog skinem”. Prosto rečeno, gledamo pogrešnu predstavu u pozorištu zvanom Zaborav u kojem ti neko s vremena na vrijeme, iz zadnjeg reda, pljune za vrat. Ovo posljednje pljuvanje, od strane heroja Zorana Čegara je šokantno uznemirujuće i bolno za sve žrtve agresije na Sarajevo i BiH. Bolno je iz razloga što se žrtvama stvarnih silovanja, kao što su članice udruženja “ŽENA-ŽRTVA RATA”, oduzima i zadnja mrva dostojanstva. “Ko su te mahaluše” i “Ja sam heroj” uzvikuje, neko kome će historija suditi a Elizejske poljane će moći gledati jedino na televizijskim kanalima.

 
Tetoviranje laži

Početkom rata, Zoran Čegar se stavlja u odbranu BiH i kao Vikićev zamjenik ubrzo postaje gradski heroj. Simpatična fraza na početka rata u kojoj izjavljuje; Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora, kad rat stane, opet će svako na svoju stranu”, bila je filmski dopadljiva ali sve nakon nje, ovom bivšem specijalcu, nije služilo na čast. Sve je počelo kad je Kukanjca poslao u onu stvar i iz ex-ulice Fuada Midžića i dva nebodera na Koševu uzeo 200 srpskih taoca, tražeći da mu puste porodicu koja se nalazila na dijelu koji su kontrolisali Srbi. Nakon ovakvog ponašanja Alija Izetbegović ga odmah šalje u inostranstvo. Prema navodima Slobodne Bosne ali i na osnovu prijavljenih ilegalnih aktivnosti u par navrata, vidi se da je Čegar nakon odlaska iz BiH radio za SIS (hrvatsku tajnu Službu informiranja i Sigurnosti) pod kodnim imenom “Jahač”. U “dosije” mu se još može upisati kako je koristio lažni pasoš pod imenom Tony Brown, upao naoružan u predsjedništvo BiH, falsificirao Zlatnu policijsku značku, reketirao pojedine firme i direktore, bio umiješan u krađu zimskih sanki na Jahorini i da ne nabrajamo više. Sarajevski Nathan Never mogao je postati pozitivan lik da se nije kockao sa istinom i da ličnu osvetu prema pojedinim ljudima nije pokušao ostvariti preko leđa zajedničke borbe protiv agresora. Izjaviti da je viđao silovane djevojčice u Sarajevu koje su nakon toga izbacivane na ulicu je apsurdno i bezobrazno. Ako je heroj to već vidio, zašto onima koji su to uradili nije na licu mjesta razbatalio sedimentaciju i priuštio im besplatni odmor na koševskoj ortopediji. Razlozi mogu biti ili sasvim jednostavni ili mogu graničiti sa teorijom zavjere. Za one koji vjeruju da su jednostavni, ovo je samo pokušaj da se u dekintirani džep stavi ona tražena nadoknada od države u iznosu 300.000KM. Za one koji vjeruju da iza ovih izjava stoje ljudi iz državnog vrha, neka se sjete koja su to dva čovjeka izjavila da se u Dobrovoljačkoj desio zločin i koja su se dvojica istih ljudi zamjerili Zlatku Miletiću. Forum i bloger nacija, koja inače sve detaljno prati i spašava štenad koja se slučajno nađu u Miljacki, ovo ne bilježe, jer im se laž deceniju i po tetovira i ispisuje po sivim ćelijama mozga. Vjerovatno se oni, koji im ispisuju tu historiju ne sjećaju dobro ko je bio Jovan Divjak, ko su bile zelene beretke i šta je bila PL. Kao što se ni Zoka ne sjeća da je Divjaka skinuo sa transpotera u Dobrovoljačkoj riječima: ko si ti ovdje, a beretke i PL nazvao, nekim nebitnim faktorom. Najnovije Ko desilo se na portalu depo(niji) “Ko je ta mahaluša, bolje joj je da šuti !”, upućeno Bakiri Hasečić.

 

Vodi me stari da vidim lava, koji jede srpsku djecu

Neka daleka futuristička priča išla bi ovako, odluče otac i sin iz Vojkovića da posjete sarajevsku Pionirsku dolinu. Zastanu kod praznog kaveza između vepra i lisice, i sin pita oca: Stari gdje je taj lav koji je jeo srpsku djecu u ratu a otac odgovara kako se vjerovatno prejeo pa krepao. Nastave dalje, mali okrene krug na ringišpilu i trzne šećernu vunu a stari drmne jedan pelinkovac. Na čaršiji degustiraju i mezete ćevape, stari mu priča kako su zelene beretke ubile srpskog svata i kako je zbog toga počeo rat a mali ne odvaja pogled sa ofinger okačenih majica preko puta Sebilja i pita; stari je li ono Čegevara na majicama? Ma jok, to je Zoka Čegar heroj. A čiji je on heroj stari? Jedi te ćevape i ne zapitkuj, lavovi su jeli srpsku djecu a tamo neke beretke ubijali i silovali srpske djevojčice. Zapamti to.

 

Autor: Kenan Zuković