Prema popisu iz 1991, Čajniče, mjesto u jugoistočnoj Bosni, imalo je 8.919 stanovnika od čega 52,9% Srba, 44,9% Bošnjaka i 2,3% ostalih. Sredinom 1990. godine, lokalni ljekar Duško Kornjača organizovao je osnivačku skupštinu SDS. Među zvaničnicima koji su govorili na tom skupu bili su i njegovi saradnici Karadžić i Plavšić. Na sastanku je izabrano rukovodstvo SDS, a Kornjača izabran za predsednika SDS za Čajniče. Kornjača se redovno sastajao sa srpskom vrhuškom s kojom je razmatrao ideju da se svi Srbi okupe u sopstvenu republiku.
Na opštim izborima 1990, SDS je gotovo u potpunosti osvojio vlast. Kornjača je izabran za predsjednika skupštine opštine, da bi kasnije, kada je krajem marta ili početkom aprila 1992. formiran Krizni štab, bio postavljen za njegovog načelnika. Nakon aprila 1992, nesrbi su iz opštine mogli otići samo uz Kornjačinu dozvolu. Na izlazima iz Čajniča bile su blokade s kontrolnim punktovima na kojima su bili naoružani Srbi. Tokom cijelog ovog perioda, pa i kasnije, Bošnjaci su bili izloženi zastrašivanju od strane Srba koje je Srbija naoružavala u okviru priprema za planirano preuzimanje vlasti. Bošnjake je srpska policija/paravojska redovno hapsila, prebijala, čak i ubijala. Krajem marta i početkom aprila, iz Srbije i Crne Gore došli su naoružani ljudi koji su sarađivali s Kornjačom.
Do razdvajanja policije došlo je na sastanku održanom 11. aprila 1992. Kornjača je naglasio da će svu vlast u opštini imati Srbi i SDS, a da Bošnjaci moraju prihvatiti tu dominaciju. Dodatni pritisak na Bošnjaka načelnika policije da prihvati podjelu policije predstavljala je izjava koju je Kornjača dao dok je bio u pratnji naoružanih članova SDS, da će prekinuti dovod vode Bošnjacima u Goraždu. Bošnjački policajci morali su predati svoje automatsko naoružanje i rečeno im je da samo Srbi mogu raditi kao policajci.
Kornjača je takođe faksom dobijao od Karadžića poruke da je Karadžić uspio da obezbijedi podršku Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, te da je došlo vrijeme da Bošnjaci budu protjerani sa srpskih teritorija. Šikaniranje bošnjačkog stanovništva ispoljavalo se i kroz hapšenje i zatočavanje Bošnjaka u lovačkom domu "Mostina" gde su mnoge zatvorenike tukli. Dana 19. maja 1992, srpske su snage pod Kornjačinom komandom pogubile preko 30 osoba zatočenih u lovačkom domu. U gradu Čajniču su srpske snage uništile privatne kuće Bošnjaka, a to su učinile i s cijelim bošnjačkim selima u tom kraju. Takođe su uništene dvije džamije u Ćajniču kao i brojne džamije i groblja u okolnim selima.
ODMAZDA VOJNIKA NAD LOGORAŠ IMA ZBOG POGINULOG SABORCA
Broj dosjea:242
Logor:Mostina(lovački dom)
Općina:Čajniče
...na kućnim vratima ugledao sam Steunić Đoka, on mi je rekao:"Poslao me ministar da pođeš sa mnom da te nešto ispita." Ja sam mu rekao da nema problema i da ću ići. Međutim, kada sam izišao napolje vidio sam Radišu Kornjaču, brata Kornjačinog, Nebojšu, Velju Tadića, Ignjeta, zamjenika komandira policije. Oni su bili opkolili moju kuću i onda sam vidio da nešto nije uredu. U kući su bili supruga, djeca i podstanari. Oni su počeli da psuju i da nas maltretiraju, govoreći da će nas sve poklati i zapaliti. Mene su izveli na njivu i krenuli smo prema štabu, ali nismo svratili u štab nego su me povukli pravo za logor Mostine. U putu su me počeli maltretirati i pitati me neke stvari za koje nisam imao pojma. Govorili su mi da ću im sve morati reći i priznati ili će mi zapaliti kuću i porodicu a mene zaklati. Zatvorili su me u kontejner na Mostini koji je pripadao šumskim radnicima. U tom kontejneru sam našao Bukvu Zlatka, koji je bio doveden dan prije mene. Bila su dvojica čuvara,Čevriz major i Kuvelja Dragan. U drugoj smjeni je bio Željko Pljevaljčić i Kajević Vito...
...U noći oko sedam sati izvršen je masakr nad preostalim zatočenim u Lovačkom domu Mostina. Povod toga je bijo smrt Vojvode Veljka Tanaskovića, koji je bijo komadant Beli Orlova i vodio ih na Goraždanskom ratištu. Zato je Velimir Tadić streljo logoraše u Mostini u Lovačkom domu...
..Svaki dan su dolazili, tukli nas i maltretirali. Odvodili su nas u neki potok i tu nas tukli po jedan sat i opet nas vraćali u kontejner i tako sve od 27 aprila do 13 maja. Tada su mi rekli:"hajde kući i ne smiješ nikud od kuće otići", i da ne smijem nikome pričati što sam pretrpio:"Ako budeš ikome pričao, zaklaćemo ti porodicu." Tako smo do 19 maja veliki strah pretrpjeli a onda su nas protjerali za Makedoniju.
