Brčko se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni, zapadno od Bijeljine, na južnoj obali rijeke Save. Imalo je veliki strateški značaj budući da se nalazi na putu kojim se vrši snabdijevanje i prevoz robe. Na osnovu popisa iz 1991, otprilike 44% stanovnika Brčkog bili su Bošnjaci , 25% Hrvati, 21 % Srbi, dokje ostatak evidentiran kao "ostali".
Nakon izbora 1991. članovi SDS dobili su ključne položaje, i to položaj predsjednika izvršnog odbora i zamjenika načelnika policije. Rukovodioci SDA nisu bili voljni da se suprotstave svojim kolegama te su pokušavali doći do kompromisa tako što su prihvatili zahtijeve SDS.
Pored svoje agresivne političke taktike, Srbi su takođe tajno dijelili oružje svom narodu. Dana 29. aprila 1992, Skupština srpske opštine Brčko sastala se i izabrala članove Ratnog predsjedništva kojem su, sve do ponovnog uspostavljanja mirnodopskih uslova, prenijeta sva ovlaštenja skupštine.
Neprijateljstva su izbila 30. aprila 1992, kada je most na reci Savi dignut u vazduh. Dosta ljudi, uključujući i načelnika policije, pobjeglo je iz grada nakon uništenja mosta. Gradonačelnik Brčkog, koji je bio Bošnjak , obratio se lokalnom komandantu JNA sa zahtijevom da se vojsci ne dozvoli ulazak u grad već da se lokalnoj policiji omogući da održava red. Značaj uloge koju će JNA imati u Brčkom predviđen je u izvještaju koji je načelnik bijeljinske policije 21. aprila uputio MUP.
Dana 1. maja 1992, Srbi su otpočeli s granatiranjem grada Brčkog koje je trajalo nedjelju dana. Razne srpske snage, među kojima su bili i pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, paravojnih jedinica, posebno iz susjedne opštine Bijeljina, lokalne srpske TO i lokalne srpske policije, vodile su napade u ovom području. Jedan svjedok, prebačen iz Bijeljine za Brčko, vidio je arkanovce i nekoliko muškaraca s crvenim beretkama, koji su ranije učestvovali u akcijama u susjednoj opštini, i to dok se nalazio u hotelu "Galeb" u Brčkom. Tamo je lično sreo i Gorana Jelisića koji je sam sebi dao nadimak "Adolf'.
Do 2. maja, Srbi su već pod kontrolom imali sve ključne objekte. Krizni štab SDS je preuzeo punu kontrolu nad opštinom i izdao ultimatum ne srbima da u roku od dva dana predaju oružje inače će područja na kojima žive biti granatirana. Neki Bošnjaci su pokušali da organizuju otpor i borbe su počele. Dana 3. maja razne srpske snage su već počele etničko čišćenje nesrba iz grada i okolnih sela. Srpska policija predvođena Goranom Jelisićem pogubila je veliki broj civila nesrba, od kojih nekoliko u blizini hotela "Posavina" .
Dosta nesrba je uhapšeno i odvedeno u razne sabirne centre. Vojno sposobni muškarci nesrbi odvojeni su i zatočeni na raznim mestima, uključujući kasarnu JNA, bolnicu, vatrogasnu stanicu, drvenu džamiju u Kolobari, prevozničko preduzeće "Laser" i novoosnovani logor u Luci. Uslovi u ovim objektima pod srpskom kontrolom bili su pakleni. Zatvorenike u Luci su rutinski saslušavali, tukli i mučili. Na desetine zatočenih u Luci je ubijeno.
Jednom svedoku su srpski islednici koji su ga saslušavali rekli da su dobili naređenja "odozgo" da se ubiju svi osim 3 do 4% Bošnjaka u Brčkom. Srbi su koristili spiskove i izgleda da su im meta za pogubljenja bili istaknuti članovi bošnjačke zajednice. Silovanje je korišteno kao metoda progona Bošnjakinja . Jednog svjedoka su pod pretnjom smrću natjerali da igra "ruski rulet" pištoljem.
Razmjere ubijanja i to da su im cilj bile vodeće ličnosti djelimično se ogleda u identitetu ubijenih i broju tijela izvađenih iz nekoliko masovnih grobnica na području Brčkog. Dana 19. maja 1992, načelnik bijeljinske policije je već mogao da obavijesti MUP da je srpska TO "oslobodila i drži pod kontrolom tri četvrtine grada Brčkog".
Još jedan dokaz postojanja politike da se Bošnjacima zatre trag jeste uništavanje džamija u Brčkom juna/jula 1992. i prisilni odlazak velikog dijela preostalih Bošnjaka tokom tog ljeta. Bošnjaci koji su odlazili iz Brčkog morali su svoju svojinu prepisati Srbima da bi dobili dozvolu da napuste to područje.
Dokumenti nađeni kod pripadnika srpske paravojske Branislava Filipovića zvanog "Šumar", poginulog u borbama u maju 1992, ukazuju na veze između Srbije, JNA i Kriznih štabova SDS u Bijeljini i Brčkom. "Šumar" je od JNA dobio ovlašćenje da u Beogradu nabavi municiju za teško naoružanje i da je iz Beograda isporuči TO u Brčkom. Imao je i dozvolu Ljubiše Savića da putuje, a drugu dozvolu za putovanje izdali su mu Đorđe Ristanić i Ratno predsjedništvo u Brčkom. Iz njegovog putnog lista se vidi da se kretao između Brčkog, Beograda i Bijeljine u nedelji od 9. do 16. maja 1992. Mirko Blagojević je potvrdio da je "Šumar" pripadao njegovoj paravojnoj grupI. Blagojević je potvrdio da se sa svojim ljudima javio u Brčko i stavio na raspolaganje Kriznom štabu SDS. Takođe se vrlo pohvalno izrazio o komandi JNA u Brčkom po pitanju njihove saradnje na zauzimanju Brčkog. Pripadnici specijalnih snaga MUP Srbije pod komandom Živojina Ivanovića zvanog "Crnogorac" bili su prisutni u području Brčkog.

Ratni zločini u Općini Brčko 1992-1995.

(izvadak iz knjige RATNI ZLOČINI U BOSANSKOJ POSAVINI - Dragan Lukac

- napomena autora web-stranice -)

2.6. AGRESIJA NA OPĆINU BRČKO

Kada se analizira agresija na Bosansku Posavinu koja je trajala od 1992. do 1995. godine, nedvojbeno se moze zakljuciti da je velikosrpski plan predvidio tri stupnja njezine izvedbe. Prvo je predvideno visestruko vertikalno presijecanje odnosno parceliziranje Bosanske Posavine, pravcem jug-sjever. Drugi je stupanj predvidao njezino horizontalno razdvajanje od ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine, po duzini, probijanjem tzv. koridora, na pravcu istok-zapad. Posljednji, treci stupanj predvidao je ciscenje unutar stvorenih dzepova. Odmah po okoncanju prvog stupnja, cetnickom okupacijom hrvatskih sela Jenjic, Vidovice i Kopanice te izbijanjem na rijeku Savu, agresor je poceo ostvarivati drugi dio svoga plana. Pocelo je to 1. svibnja 1992. godine, napadom s istoka na opcinu Brcko. Opcina Brcko (87 627 stanovnika) na krajnjem je istoku Bosanske Posavine. Ona prakticno predstavlja ulazna vrata u Bosansku Posavinu, s istoka. U ukupnoj strukturi stanovnistva ove opcine najmanje je bilo Srba (18 128), Hrvata je bilo 22 252, a Muslimana 38 617 te ostalih 8 630. Hrvatsko pucanstvo uglavnom naseljava zapadni i sredisnji dio opcine.
U ovoj se knjizi osvrcem poglavito na cetnicku agresiju hrvatskog dijela opcine Brcko i ratne zlocine pocinjene nad Hrvatima u novoosnovanoj opcini Brcko-Ravne. Predratna atmosfera u opcini Brcko bila je ista kao i u susjednim opcinama. Vec opisano ponasanje celnika SDS-a i drugih velikosrpskih ideologa, iz susjednih opcina, bila su schema ponasanja i u ovoj opcini, inace najbrojnijoj u Bosanskoj Posavini. Bez obzira na to sto je u opcini Brcko zivjelo samo dvadeset posto Srba, imajuci u vidu njezino znacenje za ostvarenje ukupnog velikosrpskog plana, ona je takoder bila uracunata u srpske proracune kao njihov teritorij. Kako bi to i ostvarili, srpski ideolozi su isplanirali masovni genocid nad Hrvatima i Muslimanima, a da bi to i uradili, predvidjeli su vise nacina, prije svega masovno unistavanje hrvatskog i muslimanskog naroda, masovno silovanje djevojaka i zena, te unistavanje kulturnih, duhovnih i materijalnih odrednica njihova povijesnog trajanja na ovim prostorima. Tako zamisljeno etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana moglo se ostvariti samo ozivljavanjem srpskih kolektivnih frustracija, ozivljavanjem idola iz srpske mitologije, kako bi se na taj nacin pokrenuli valovi srpskog barbarizma koji ce, u ime navodno ugrozenog srpstva, ciniti takve zlocine kakvi nisu zabiljezeni u novijoj svjetskog povijesti. Srpska politika etnickog ciscenja svoj prakticni prikaz ima upravo na prostorima Bosanske Posavine, i u opcini Brcko. Za agresiju na ovu opcinu JNA se posebno pripremala u svojim utvrdama, u vojarnama u Brckom (komandant je bio pukovnik Pavle Milenkovic, a casnik sigurnosti kapetan Milan Petrovic), u selu Krepsic, te u izdvojenom zapovjednom mjestu Sedamnaestog tuzlanskog korpusa, u Pelagicevu. Opcina Brcko je u svom istocnom zaledu imala jake postrojbe JNA te paravojne cetnicke postrojbe na prostoru opcine Bijeljina: “Arkanovce”, “Seseljevce”, “Bele orlove” i druge. Valja dodati da su u vojarnu JNA u Brckom mjesec dana prije agresije pristigle i paravojne postrojbe kapetana Dragana. Uvod u sam rat u ovoj opcini bilo je rusenje mostova na rijeci Savi, sto su 30. travnja 1992. godine, u jutarnjim satima, izveli cetnicki diverzanti kapetana Dragana. Prema slobodnim procjenama, na pjesackom mostu u Brckom, u trenutku diverzije, nalazilo se oko sezdeset ljudi, okrutno ubijenih njegovim rusenjem. Sutradan, 1. svibnja 1992. godine, grad je okupiran. JNA i pripadnici paravojnih postrojbi zauzeli su sve vitalne objekte u Brckom. Muslimani i Hrvati iz grada bjeze u okolna naselja: u Palanku, Brku, Rahic, Zovik i druga. Nazalost, mnogi Muslimani i Hrvati kasno su shvatili namjere srpskog agresora te su ostali u okupiranom gradu da bi vrlo brzo postali bespomocne zrtve agresora, prije svega cetnickih koljaca. U prigradskim naseljima osnovana obrana opcine Brcko oduprla se agresoru te je zaustavljeno njegovo napredovanje prema jugu. Etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana u Brckom pocinje 2. svibnja 1992. godine, da bi u narednih nekoliko dana, na raznim mjestima u gradu, bilo ubijeno nekoliko stotina gradana nesrpske narodnosti. (Zgrada SUP-a, hotel “Posavina”, Trgovacki centar, pored rijeke Brke, itd.). Ljudi su izvodeni iz svojih kuca i ubijani na dvoristu ili na ulici. Oni koji su prezivjeti nalete cetnika u prvom zahvatu, deportirani su u logor. Najpoznatiji dio logora u Brckom je Luka. U hangarima i krugu ove rijecne luke Muslimani i Hrvati masovno su likvidirani. Prema jos uvijek neutvrdenim tocnim pokazateljima, tu je na najbrutalniji nacin ubijeno oko tri tisuce ljudi. Izmedu ostalog, ubijalo se i masovnim strijeljanjima. Tijela ubijenih su bacana u Savu ili su kamionima odvozena u svinjogojske farme i drugdje, te bagerima zatrpavana u masovne grobnice. Izmedu ostalih, najpoznatiji cetnicki zlocinci su Goran Jelisic, zvan Adolf i Ranko Cesic (obojicu je Medunarodni sud za ratne zlocine vec optuzio!), Monika Ilic, kci Borina, te Rajko Rajcic. U sportskoj dvorani “Partizan” koja se nalazi u samom sredistu grada, posebice prvih dana okupacije, Hrvati i Muslimani su takoder likvidirani. Civili su dovodeni u dvoranu, zlostavljani, muceni i ubijani. Kasnije je jedan broj osoba iz Brckog (njih oko tisucu) odveden u logor Batkovic, gdje su takoder zlostavljani i ubijani. U mucenju logorasa i likvidacijama u ovom logoru posebice su se isticali Fikret Piklic, Dzemal Zahirovic, zvan Spajzer, (zatocenike je ubijao udarcem kamena ili lomljenjem kraljeznice), Gligor Zoric, Veselin Nikolic i drugi. Poseban zlocin u ovom gradu je silovanje nesrpkinja, zena i djevojaka. Masovnost i nacin silovanja svjedoci da se nedvojbeno radi o sustavnom, unaprijed planiranom, politicki motiviranom spolnom nasilju kao posebnom obliku genocida. Poznato je da je odmah nakon okupacije grada u kavani Vestfalija otvoren bordel, u koji su dovodene nesrpkinje iz Brckog zbog izivljavanja cetnickih zlikovaca. Tu je zlostavljan nesrpski zenski etnos, unistavan na najsvirepiji nacin (odsijecanjem dojki, masakriranjem tijela...). Vecina tih zena je nakon perverzija nad njima ubijana, kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zlocina. Gole nesrpkinje na ulicama Brckog, stravicni krici iz Vestfalije, ono je sto pamte ocevici, kao uspomenu na te dogadaje i na to apokalipticno vrijeme i neljude. Slicni oblici morbidnog spolnog nasilja su uoceni i u dijelu logora Luka. Neke se od prezivjelih djevojaka i zena nikad nece oporaviti od prozivljenog soka. Mnoge od njih su dugo zadrzavane u zatocenistvu kako ne bi mogle prekinuti trudnocu. Time se svjesno pokusala produbiti trauma ovih zena, njihovih obitelji i sire drustvene sredine. Znakovito je da se uzrok takvog ponasanja cetnika javlja u kulturno-politickom kodu, koji je zaveden u kolektivnoj memoriji, a koji se obnavlja kroz mitologiju i rituale (nosanje “mostiju” Cara Lazara u predratnom vremenu po sirem prostoru bivse Jugoslavije), te se to u odredenom trenutku instrumentalizira za aktualne politicke ciljeve. (Govor Slobodana Milosevica na Gazimestanu 1989.g.). Time je ponasanje cetnika odredeno kao zlocinacko i perverzno, a jednaka je logicka konzekvenca i ciljeva velikosrpske politike. Zadaca je te politike zapravo bila proizvesti kolektivno ludilo Srba, ozivljavanjem kolektivnih mitoloskih frustracija, kako bi se pocinili masovni zlocini nad nesrpskim narodima koje bi populacijski reducirali i ucinili ih politicki i kulturno nebitnim cimbenicima te proizveli toliku mrznju koja bi onemogucila svaki suzivot. O dogadanjima i zlocinima cetnika u Brckom, izdvajam samo neke izjave svjedoka.

- R.B.- 01, zatocenik logora Luka: “... Te veceri u jednom od hangara logora Luka ostalo je nas deset. Cetnici nisu nista htjeli govoriti, ali smo pretpostavljali da ce se nesto gadno dogoditi. Istjerali su nas sve van, naredivsi nam da skinemo ono malo traljave odjece sa sebe i poceli nas tuci. Jedan mi je rekao da se ne bojim, jer ce nas te veceri pobiti. Nakon pet minuta dosla je Monika i rekla mi da se obucem i odem u hangar. Ostali su ostali. Cuo sam jauke, onda i pucnje. A nakon toga i cudesan Monikin smijeh. Pokusao sam zaspati, ali nisam uspio. Sutradan je dosla Monika, ta djevojka-monstrum, rekla mi da odem pokupiti mrtve iza hangara i da se vratim. Otisao sam iza hangara i ugledao ljude bez oci, nogu, ruku, i drugih dijelova tijela. Pogledao sam okolo. Nigdje nikoga nije bilo. Nisam oklijevao. Skocio sam u Savu i zaplivao ...”.

- R.B.- 02, iz Brckog: “...Nas tri muskarca i dvije zene sklonili smo se 5. svibnja 1992.godine u podrum kuce u kojoj smo stanovali u Brckom. Nakon stanovita vremena glas izvana rekao je da imamo tri minute da se predamo ili ce baciti bombu. Kada smo izasli, otjerali su nas pred Dom zdravlja u Brckom i cijelo vrijeme tukli kundacima. Jedna starica je pod udarcima pala i ostala lezati. Skupljeni narod su tu razdvojili. Oko sto i osamdeset do dvije stotine muskaraca odveli su u dzamiju. Ta grupa je tu ostala cetiri dana, a ja sam vec poslije cetrdeset i osam sati prebacen na drugo mjesto. Prvu hranu dobili smo tek nakon dva dana. Kazna i za najmanju primjedbu bila je od udaranja batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa ili skakanja sa stola na grudni kos. Mladic, Musliman, kojeg su u gradu zvali Sarajka, razapet je na kriz usred grada. Nakon dva dana sto do sto i dvadeset ljudi odveli su u restoran poduzeca Laser. Nocu je dolazio cetnik kojeg su zvali Ranko, star oko trideset godina. Prozivao bi ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Strazari bi trazili da legnu na zemlju tako da nam nisu vise bili na vidiku. Kada bi oni otisli i kada smo se mogli primaci prozoru, vidjeli smo mrtve ljude prerezana vrata. U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak zena razlicite dobi. Taj Ranko, iz sela Potocari, silovao je zenu, majku dvoje djece. Bila je prisutna i njezina majka. Nocu 7. svibnja 1992. prebacen sam u logor Luka. To je bio carinski skladiste s prozorima visokim cetiri metra. Stakla su bila razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu, gusto stisnuti. Ljude iz SDA i druge, prezimenom su prozivali, po trojicu, da izadu, nakon cega smo culi tri metka, a oni se vise nisu vracali. Inace su sve radili u simbolici broja tri, kao sto se krste s tri prsta. Ja sam kroz odskrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali da bocno legnu, s glavom na plocnik blizu sahta, gdje je poslije klanja otjecala krv. Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znam jer su vrlo cesto, pijani, s nama nepovezano pricali. Po ekavskom dijalektu su iz Crne Trave (Srbija). Glavni koljac u ovom logoru zvao se Goran Jelisic, a on je iz okolice Bijeljine. Koljac je bio i jedan major JNA, kao i jedan kojeg poznajem od ranije kao strojovodju. Do 16. svibnja 1992.godine, svake su veceri ubijali izmedu dvadeset i pet i trideset ljudi. Zadnji je ubijen Avdo Karic. Dosli su nocu u dvanaest sati s crvenim beretkama na glavi. Jedan od njih je rekao: “Tri dobrovoljca mi trebaju”. Zatim su ih ubili. Poslije toga datuma prestala su ubijanja, ali smo vidjeli leseve ljudi koje su dovozili. Do 16. svibnja 1992. godine ubijene su bacali u Savu, gole, a poslije su ih spaljivali u kafileriji. Ljudi su dovozeni osobnim vozilima iz grada i u prvo vrijeme u Potocarima zatrpavani u masovne grobnice, zatim su odvozeni kamionima, hladnjacama, da bi na kraju bili spaljivani. To mjesto se nalazi na putu iz Brckog prema tvornici Interplet. Jednog dana dovezli su deset do dvadeset mladica, starih osamnaest do dvadeset godina, golih, s iscupanim spolnim organima. Imali su odsjecene i usi i nosove. Zatocenici su sluzili za utovar i istovar leseva. Cetnik imenom Ilija prijetio nam je spravom napravljenom od zice, slicnoj skarama. U donjem dijelu ta zica je savijena tako da omogucava cupanje. Od ukupno tisucu i pet stotina zatocenih u logoru, stotinu i dvadeset ih je spaseno i izaslo je na osnovi neke intervencije ili novaca. Takoder znam da je u Brezovom Polju bio otvoren logor-bordel s djevojcicama i djevojkama iz Brckog...”.

- R.B.- 03, iz Brckog: “... Borbe oko Brckog zvanicno su pocele 1. svibnja 1992.godine. Ja sam bio politicki neutralan te, kao poslovan covjek, nisam glasovao za nacionalne stranke. U mojim odnosima je jos uvijek bilo velikog duha jugoslavenstva. Stanovao sam u zgradi koja je bila vrlo blizu vojarne JNA u Brckom. Kada je poceo rat, mi smo se krili u podrumu nase zgrade. Vidio sam da je pred garnizon JNA doslo jedanaest autobusa bijeljinske registracije, koji su pripadali nekom prevoznickom poduzecu iz Bijeljine. Iz svakog od tih jedanaest autobusa, kada su stali, izaslo je troje do petoro ljudi, u uniformama, sa subarama na glavi, s kokardama i dobro naoruzanih. Ti cetnici, koji su izasli iz autobusa postrojili su se i formirali jednu kolonu, a zatim usli u brcanski garnizon. Tu ih je tadasnja JNA svecano docekala salutiranjem, pozdravima i ljubljenjem po tri puta. Ostali u autobusima bili su civili, naoruzani automatima. Ispred autobusa, isao je jedan kombi s velikim i jakim razglasom. Na kombiju je bila crna zastava s lubanjom, a na njoj je pisalo “Smrt balijama, smrt ustasama”. S razglasa su pustali “Mars na Drinu” i Arkanovu himnu. Nakon jedan sat, pocela je stravicna pucnjava. Trcali su i oko nase zgrade. Pucali su bjesomucno, neorganizirano, iako nitko nije pucao na njih. Vidio sam kad su osama ili zoljama gadali vodotoranj, koji je bio mozda pedesetak metara zracne linije od moje zgrade. Nakon stanovita vremena, usli su i u nasu zgradu. Na krov su postavili snajperiste koji su pucali na svakoga tko je pokusao izaci, osim na Srbe koji su svi po dogovoru nosili vrpce. U podrumu smo bili dva dana. Nakon toga su nas pronasli i izveli. Odveli su nas u garnizon. Uveli su nas u kino-dvoranu. Tu je vec bilo dosta svijeta. Dovozili su ih sa svih strana, kupili ljude iz podruma i dovodili ih tu. Tu sam prvi put vidio “Bele orlove”. Vidio sam armiju i ljude u cetnickim uniformama. Tu sam prvi put vidio i Arkanove uniforme. Tesko je reci koliko je nas bilo u toj dvorani, jer su cijelu vecer dovodili nove ljude. Ujutro, kada je svanulo i kad je dvorana vec bila puna, kao i druge okolne prostorije, izdvojili su neke Srbe koji su bili unutra s nama i pustili ih kuci. Nakon toga razdvojili su zene, djecu i starije osobe i izveli ih. Pred dvoranu su dovezli sedam autobusa. Ukrcali su nas u njih. Bilo je negdje oko sedamsto ljudi. Odvezli su nas u neko poduzece koje se nalazi u jednom brcanskom selu. Kad su autobusi bili parkirani, izasli su vojnici koji su nas pratili (bilo je vojnika JNA i “Belih orlova”). Izasli su na dogovor jer je pred tom zgradom, pred tim hangarima, bilo puno vojske. Pred nas autobus dosao je jedan vojnik s velikim nozem. Tada je rekao: “Evo novih ******! Evo novih ustasa!”. To je zvucalo stravicno jer uokolo je bilo svuda puno krvi. Gledao sam iz autobusa kako vuku leseve iza kojih je ostajao krvav trag. Izvlacili su ih iz te hale. Taj s nozem je rekao: “Ovdje za sad nema mjesta, puno je. Pune su dvorane. Vodi ih dalje.” Nas cuvar pita: “Gdje?” Ovaj odgovara: “Vodi ih u Partizan”. Cuvar zatim kaze: “Jedna je tura vec jucer bila u Partizanu”. Odgovor je bio: “Oni su svi smaknuti. S njima smo obavili ono sto smo trebali”. Odvezli su nas zatim u “Partizan”, u dvoranu za tjelovjezbu, u sredistu grada, kod hotela “Galeb”. Izveli su nas iz autobusa i tada su nas prebrojili. Bilo nas je devedeset i sest. Tad su nas uveli u dvoranu. Unaokolo su bile lokve krvi. Ta krv je bila jos svjeza. Tu je bilo osamnaest leseva. Uglavnom su to bili stariji muskarci i zene. Svi prozori na dvorani su bili porazbijani. Naredili su nam da sjednemo u jedan dio dvorane. Sjedali smo pognutih glava. Tada je doslo negdje oko petnaest vojnika u maskirnim uniformama, bez kapa, imali su samo oznake “Belih orlova” na ramenu. Nitko od njih nije bio iz Brckog. Jedan se predstavio i rekao da je iz Ugljevika. Drugi je kazao da je iz Crnjelova kod Bijeljine te rekao: “Dobar dan!” Mi smo svi uglas odgovorili: “Dobar dan!” “Majku vam vasu, nije dobar dan nego pomoz Bog”. A mi svi uglas: “Pomoz Bog!” “A tako, dakle, naucili ste!” A zatim su nas poceli nasumce udarati. Udarali su nogama, kundacima i drugim predmetima. Tada su izveli trojicu. Tukli su ih toliko da su ovi ljudi padali u nesvijest. Uvijek je tako islo, oko petnaest minuta do pola sata tuce i maltretiranja, a onda oko petnaest minuta pauze. Tjerali su ljude da se udaraju medusobno. Jednom su odsjekli usi. Tu, pred nama. Covjek je vristao, a po nama je prskala krv. Oni su se pritom smijali. Mi koji smo bili tu blizu, morali smo, prema njihovoj naredbi, lizati krv s parketa. Tad su dosli drugi vojnici s crvenim beretkama na glavi. Dali su nam tada napisanu Arkanovu himnu i naredili da je za petnaest minuta naucimo. Sljedeca tortura bila je kada je dosao Mauzer. Kada je on usao, svi ostali vojnici su se sklonili u stranu. Tada je rekao: “Ustase i ****** rasirite noge”. S njim je isao jedan “Arkanovac”, imenom Dragan, koji je bio iz Beograda. On je tada vojnickom cizmom udarao ljude izmedu nogu, u testise. Negdje predvecer dosla je jedna grupa zena, djece, staraca, ali je bilo i mladih ljudi. Njih su smjestili u drugi dio dvorane, te nas je od njih dijelila mreza za odbojku. Prvu zenu koja je bila s dvoje djece, jedan od cetnika je pitao: “Koje ces od ove djece da ti ubijem?“ Ona je sutjela. U jednom trenutku je dosao Mladen Jaksic, zvan Tuba, iz Brckog. Pitao je da li je tko spreman dati zivot za srpsku drzavu. Mi smo sutjeli. Zatim je prozvao osam Cigana koji su bili medu nama. Izveo ih je ispred dvorane i strijeljao. Jedan dan su trazili tri dobrovoljca te sam se i ja javio. Izveli su nas i odveli u hotel Galeb. Tu je bilo mnogo vojske. Bilo je mnogo vozila. Najvise ih je bilo iz Valjeva i Beograda. Tu smo utovarali leseve u hladnjacu. Kad smo ih sve pokupili, hladnjaca je bila puna leseva. Torture i masovna ubojstva su se nastavili. Imao sam srecu da izadem iz ovog pakla i da odem u razmjenu ...”.

- R.B.- 04, iz Brckog: “... U Brckom sam ostao jer sam vjerovao da me nece dirati, ali 6. svibnja 1992. godine, navecer, pretukli su me prvo pred zenom i djecom. Zatim su me odveli u logor “Luka”. Cetnici nikada ne biraju kada ce te udariti, ubiti. To im dode nekako spontano. Izveli su me jedne noci u tri sata ujutro. Polozili su me na neku klupu i stali udarati. Svaki od njih je udario po meni policijskom palicom petnaest puta. Njih je bilo oko pedeset...”. Nakon uspostave okupacijske, cetnicke vlasti u vecem dijelu Brckog, srpska agresija je usmjerena prema zapadu po ranije sastavljenom planu tzv. horizontalnog djelovanja. Cilj je bio probijanje koridora kroz Bosansku Posavinu. Srpska agresija bila je usmjerena prema hrvatskim selima u sjeverozapadnom dijelu opcine Brcko. To su: Gorice, Krepsic, Markovic Polje, Donji Rahic, Vuksic Donji, Ulice, Lanista i Vuksic Gornji. Okupacijom ovih hrvatskih sela, cetnici su prodrli prema srpskom selu Loncari, a zatim, preko ranije okupiranih juznih dijelova opcine Orasje i Bosanski Samac, preko sela Donji Zabar, Pelagicevo, Obudovac, Batkusa, Donja Slatina, Gornja Slatina i Gajevi - izbili na regionalni put Bosanski Samac - Gradacac, u predjelu hrvatskog sela Kornica, opcina Bosanski Samac. Time je prakticno izmedu Brckog i sela Kornica probijen srpski koridor, sirok oko cetrdeset kilometara. Cetnicki napad na hrvatska sela u opcini Brcko izveden je iz dva smjera: iz Brckog i iz uporista JNA u Pelagicevu. Hrvatska su sela okupirana od 5.do 8. svibnja 1992. godine. Nenaoruzan i vojno neustrojen hrvatski narod u ovim selima, pred naletom cetnika, tada nije imao nikakve prigode za obranu. Cetnici su ova hrvatska sela okupirali, ruseci i paleci hrvatske kuce te pljackajuci imovinu. Hrvate, civile koji se nisu uspjeli pravodobno skloniti, okupatorska vojska je bez iznimke ubijala na najsvirepiji nacin. O napadu cetnika na ta hrvatska sela svjedoce prezivjeli.

- R.B.- 05, iz Ulica: “... U selu Ulice, odnosno zaselku Jasenovac, 5. svibnja 1992. godine, ubijeni su Hrvati civili u svojim kucama ili u dvoristima. To je bilo predvecer oko pet sati. Kod nas je obicaj, kad se zavrse poslovi, da se predvecer u dvoristu pije kava. Ljudi su tako radili i toga dana. Bilo je lijepo vrijeme. Cetnicka vojska je usla u selo, zaustavila se i pocela pokolj. Najveci broj ljudi ubijen je nozevima. Lubanje su ljudima razbijane kundakom. Neki su strijeljani. Ubili su i mog strica, on je bio najstariji. Uhvatili su ga i poceli mu lomiti ruke i noge. To su radili i drugim ljudima. Medu pociniteljima ovih zlocina bili su i nasi dojucerasnji susjedi. To su Pekici i Purici...”.

- R.B - 06, iz Ulica: “... Cetnicka vojska krenula je iz svog uporista u Pelagicevu, kroza sela Markovic Polje, Vuksic i Lanista te dosla u Ulice. Cetnici su upadali u dvorista i u kuce i cinili zlodjela hrvatskom puku. Masakrirali su koga god su vidjeli, gulili kozu, sjekli glave. Vidio sam njihova cetiri transportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorista Blagoja Pekica. Hrvati Jozo Sojic i Marijan Stjepanovic ubijeni su na licu mjesta, kao i Ivan Stjepanovic, Augustin Stjepanovic i Ilija Stjepanovic. Mi ostali mjestani pobjegli smo u sumu...”..

- R.B.- 07, iz Ulica: “... Cetnici su zlocin uradili 8. svibnja 1992.godine, u mjestima Ulice, Donji Vuksic, Lanista i Rahic. Sva ova zlodjela su pomno isplanirana i pripremana od nasih komsija, Srba, a cijela ideologija je rezirana u zloglasnom cetnickom uporistu Pelagicevu. Cetnici su tada ubili: Ivana Stjepanovica iz Ulica, Augustina Stjepanovica iz Ulica, Marijana Stjepanovica iz Ulica, Iliju Stjepanovica iz Ulica, Jozu Stjepanovica iz Ulica, Marka Bjelica iz Lanista, Antu Filipovica iz Lanista, Martu Matanovic iz Lanista, Niku Matanovica iz Lanista, Matu Filipovica i njegovu cijelu obitelj. Posebno je tezak zlocin nad supruznicima Ljubom i Markom (Ipakovi) iz Donjeg Rahica. Oni su u svom dvoristu objeseni za noge, oderana im je koza s tijela, umazani su ljudskim izmetom i posuti solju. Nadeni su mrtvi tek poslije nekoliko dana...”.

- R.B.- 08, iz Hrgova: “... Negdje u sestom mjesecu 1992. godine, tocnije odmah nakon prvog napada, iz njezine kuce u selu Cerik, cetnici su odveli Delfu Grgic, rodenu 1908. godine. U Ceriku je s njom zivjela i njezina kci Jela Grgic, rodena 1929. godine. One su ubijene u dvoristu kuce Milana Vidovica u Ceriku. Sahranjene su u dvoristu gdje su i ubijene. Prva je ubijena hicima u usta, a druga je udarana tupim predmetom u glavu, dok nije izdahnula...”.

Na osnovi do sada prikupljenih podataka, pouzdano je utvrdeno da je u ovim hrvatskim selima cetnicka vojska ubila sljedece osobe: 1. Marijan Stjepanovic, sin Ilijin, r.1957. u Ulicama; 2. Augustin Stjepanovic, sin Ivanov, r.1951. u Ulicama; 3. Ilija Stjepanovic, sin Antin, r.1950. u Ulicama; 4. Ivan Stjepanovic, sin Antunov, r. 1927. u Ulicama; 5. Jozo Soljic, sin Bonin, r. 1950. u Ulicama; 6. Ivo Cekic, sin Jurin, r.1928. u Donjem Vuksicu; 7. Vlatko Stjepanovic, sin Markov, r.1961. u Krepsicu; 8. Anto Franjic, sin Ivin, r.1946., u Donjem Vuksicu; 9. Bozo Saric, sin Ivin, r.1952. u Donjem Vuksicu; 10. Josip Filipovic, sin Ivin, r.1965. u Boderistu, ubijen u Gornjim Lanistima; 11. Anica Lacic, kci Martinova, r.1953. u Donjoj Skakavi; 12. Mato Filipovic, sin Filipov, iz Lanista; 13. Jela Filipovic, kci Tomin, iz Lanista; 14. Marijan Nikolic, sin Ivin, r.1947. u Lanistima; 15. Ika Filipovic, kci Filipa, iz Lanista; 16. Mato Kopic, sin Ivin, r.1958., u Goricama; 17. Miroslav Lukic, sin Bozin, r.1971. u Krepsicu; 18. Ilija Miskovic, sin Tunjin, r.1969. u Krepsicu; 19. Hrvoje Zecevic, sin Ivin, r.1972. u Goricama; 20. Roka Vuckovic, sin Bartolov, iz Gorica; 21. Ivo Pavlovic, sin Ikin, iz Gorica; 22. Mijo Perikic, iz Gorica; 23. Pero Matuzovic, iz Gorica; 24. Delfa Grgic, r.1908., iz Cerika; 25. Jela Grgic, r. 1929., iz Cerika. 26. Franjo Sisic; 27. Petar Tomic, sin Jozin, r.1934. u Lanistima; 28. Marko Bjelic, sin Tomin, r.1937. u Lanistima; Nakon sto su branitelji opcine Brcko uspostavili obranu u podrucju sela Boderiste - Boce - Brka, te osnivanjem 108. brigade Hrvatskog vijeca obrane, zaustavljen je prodor cetnickog agresora u dubinu podrucja opcine Brcko. Srpski agresor je, da bi razbio uspostavljenu obranu te okupirao ostali dio opcine, pocinio brojne ratne zlocine pucajuci dalekometnim topnistvom i raketirajuci zrakoplovima JNA slobodni dio opcine, civilno stanovnistvo. Izdvajam samo neke, najkarakteristicnije udare zrakoplovstva JNA po civilima i civilnim objektima u slobodnom dijelu opcine Brcko: Zrakoplov JNA tipa MIG 29 raketirao je ambulantu u selu Gornji Zovik 12.9.1992.g. oko dvanaest sati. Tom prigodom ambulanta je ostecena, a ranjen je Mehmed Besic, medicinski tehnicar. Zrakoplov JNA tipa Galeb raketirao je 12.9.1992. g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta hrvatske kuce u naselju Strepci. Tri zrakoplova JNA bombardirala su 13.9.1992.g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta naseljena mjesta Zovik-Strepci. Istoga dana jos u dva navrata zrakoplovima su bombardirana hrvatska sela. Zrakoplovima su bombardirani Gornji Zovik i Strepci, tijekom citavog dana, 19.9.1992.g. Tom prigodom je ostecen veliki broj obiteljskih kuca, a jedan petnaestogodisnji djecak je poginuo. Agresorov cilj je svakako bio razoriti i unistiti sto vise civilnih objekata, pobiti sto vise civila, s obzirom na to da je gadao iskljucivo ciljeve u sredistu sela, tj. njihov najnaseljeniji dio. Zrakoplov JNA tipa Galeb ponovno je gadao hrvatsko selo Gornji Zovik, 10.10.1992.g.. Porusen je veci broj objekata, a smrtno su stradali Ivo i Kata Lucic, bracni par, rodeni 1921. odnosno 1927.g., prognanici iz Krepsica. Od cetnicke artiljerije na slobodnom teritoriju hrvatskog dijela opcine Brcko poginuli su civili: 1. Ruza Knezevic, r. u Bosanskoj Bijeloj; 2. Simo Lukic, sin Filipov, r. 1929.g. u Bosanskoj Bijeloj; 3. Ruza Blagojevic, kci Jovanova, r. 1941.g. u Bosanskoj Bijeloj; 4. Ana Tripic, r.1945.g., u Bosanskoj Bijeloj; 5. Milena Cvijanovic, r. 1965.g., u Bosanskoj Bijeloj; 6. Marko Andic, sin Petrov, r.1945.g. u Bosanskoj Bijeloj; 7. Ruza Jurkovic, kci Franjina, r. 1940.g. u Bosanskj Bijeloj; 8. Pejo Sarcevic, sin Tunjin, r.1968.g., u Gornjem Zoviku; 9. Kata Knezevic, rodena u Donjem Rahicu; 10. Ljuba Obradovic, kci Petrova, r.1936.g. u Gornjem Zoviku; 11. Kata Ilic, r.1912.g. u Bocu; 12. Jakov Saric, sin Jozin, r.1980.g. u Bocu. U namjeri da prosiri tzv. koridor, u kasnijem razdoblju rata, cetnicki je agresor na brcanskom ratistu posebice jako djelovao u predjelu Boderiste - Boce. Imajuci u vidu gubitke koje je agresor pretrpio na ovom ratistu, hrvatsko selo Oderiste je simbolicki nazvano Vukovar. Ne bez razloga. Opcina Brcko je, na zalost, sigurno jedna od opcina u Bosni i Hercegovini u kojoj je cetnicki agresor pocinio najmasovnije ratne zlocine nad civilnim muslimanskim i hrvatskim stanovnistvom. Ovi zlocini ne mogu se niti oprostiti niti zaboraviti. Generacije koje dolaze moraju to znati, prije svega zbog vlastite opstojnosti.

Izvor:

HIC Knjige: Ratni zlocini u Bosanskoj Posavini

hic-info@hic.hr

© 1998 CIC. All Rights Reserved

RATNI ZLOCINI U BOSANSKOJ POSAVINI - Dragan Lukac

 AGRESIJA NA OPCINU BRCKO

Kada se analizira agresija na Bosansku Posavinu koja je trajala od 1992. do 1995. godine, nedvojbeno se moze zakljuciti da je velikosrpski plan predvidio tri stupnja njezine izvedbe. Prvo je predvideno visestruko vertikalno presijecanje odnosno parceliziranje Bosanske Posavine, pravcem jug-sjever. Drugi je stupanj predvidao njezino horizontalno razdvajanje od ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine, po duzini, probijanjem tzv. koridora, na pravcu istok-zapad. Posljednji, treci stupanj predvidao je ciscenje unutar stvorenih dzepova. Odmah po okoncanju prvog stupnja, cetnickom okupacijom hrvatskih sela Jenjic, Vidovice i Kopanice te izbijanjem na rijeku Savu, agresor je poceo ostvarivati drugi dio svoga plana. Pocelo je to 1. svibnja 1992. godine, napadom s istoka na opcinu Brcko. Opcina Brcko (87 627 stanovnika) na krajnjem je istoku Bosanske Posavine. Ona prakticno predstavlja ulazna vrata u Bosansku Posavinu, s istoka. U ukupnoj strukturi stanovnistva ove opcine najmanje je bilo Srba (18 128), Hrvata je bilo 22 252, a Muslimana 38 617 te ostalih 8 630. Hrvatsko pucanstvo uglavnom naseljava zapadni i sredisnji dio opcine.

U ovoj se knjizi osvrcem poglavito na cetnicku agresiju hrvatskog dijela opcine Brcko i ratne zlocine pocinjene nad Hrvatima u novoosnovanoj opcini Brcko-Ravne. Predratna atmosfera u opcini Brcko bila je ista kao i u susjednim opcinama. Vec opisano ponasanje celnika SDS-a i drugih velikosrpskih ideologa, iz susjednih opcina, bila su schema ponasanja i u ovoj opcini, inace najbrojnijoj u Bosanskoj Posavini.

Bez obzira na to sto je u opcini Brcko zivjelo samo dvadeset posto Srba, imajuci u vidu njezino znacenje za ostvarenje ukupnog velikosrpskog plana, ona je takoder bila uracunata u srpske proracune kao njihov teritorij. Kako bi to i ostvarili, srpski ideolozi su isplanirali masovni genocid nad Hrvatima i Muslimanima, a da bi to i uradili, predvidjeli su vise nacina, prije svega masovno unistavanje hrvatskog i muslimanskog naroda, masovno silovanje djevojaka i zena, te unistavanje kulturnih, duhovnih i materijalnih odrednica njihova povijesnog trajanja na ovim prostorima. Tako zamisljeno etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana moglo se ostvariti samo ozivljavanjem srpskih kolektivnih frustracija, ozivljavanjem idola iz srpske mitologije, kako bi se na taj nacin pokrenuli valovi srpskog barbarizma koji ce, u ime navodno ugrozenog srpstva, ciniti takve zlocine kakvi nisu zabiljezeni u novijoj svjetskog povijesti. Srpska politika etnickog ciscenja svoj prakticni prikaz ima upravo na prostorima Bosanske Posavine, i u opcini Brcko.

Za agresiju na ovu opcinu JNA se posebno pripremala u svojim utvrdama, u vojarnama u Brckom (komandant je bio pukovnik Pavle Milenkovic, a casnik sigurnosti kapetan Milan Petrovic), u selu Krepsic, te u izdvojenom zapovjednom mjestu Sedamnaestog tuzlanskog korpusa, u Pelagicevu. Opcina Brcko je u svom istocnom zaledu imala jake postrojbe JNA te paravojne cetnicke postrojbe na prostoru opcine Bijeljina: “Arkanovce”, “Seseljevce”, “Bele orlove” i druge. Valja dodati da su u vojarnu JNA u Brckom mjesec dana prije agresije pristigle i paravojne postrojbe kapetana Dragana. Uvod u sam rat u ovoj opcini bilo je rusenje mostova na rijeci Savi, sto su 30. travnja 1992. godine, u jutarnjim satima, izveli cetnicki diverzanti kapetana Dragana. Prema slobodnim procjenama, na pjesackom mostu u Brckom, u trenutku diverzije, nalazilo se oko sezdeset ljudi, okrutno ubijenih njegovim rusenjem.

Sutradan, 1. svibnja 1992. godine, grad je okupiran. JNA i pripadnici paravojnih postrojbi zauzeli su sve vitalne objekte u Brckom. Muslimani i Hrvati iz grada bjeze u okolna naselja: u Palanku, Brku, Rahic, Zovik i druga. Nazalost, mnogi Muslimani i Hrvati kasno su shvatili namjere srpskog agresora te su ostali u okupiranom gradu da bi vrlo brzo postali bespomocne zrtve agresora, prije svega cetnickih koljaca. U prigradskim naseljima osnovana obrana opcine Brcko oduprla se agresoru te je zaustavljeno njegovo napredovanje prema jugu.

Etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana u Brckom pocinje 2. svibnja 1992. godine, da bi u narednih nekoliko dana, na raznim mjestima u gradu, bilo ubijeno nekoliko stotina gradana nesrpske narodnosti. (Zgrada SUP-a, hotel “Posavina”, Trgovacki centar, pored rijeke Brke, itd.). Ljudi su izvodeni iz svojih kuca i ubijani na dvoristu ili na ulici. Oni koji su prezivjeti nalete cetnika u prvom zahvatu, deportirani su u logor.

Najpoznatiji dio logora u Brckom je Luka. U hangarima i krugu ove rijecne luke Muslimani i Hrvati masovno su likvidirani. Prema jos uvijek neutvrdenim tocnim pokazateljima, tu je na najbrutalniji nacin ubijeno oko tri tisuce ljudi. Izmedu ostalog, ubijalo se i masovnim strijeljanjima. Tijela ubijenih su bacana u Savu ili su kamionima odvozena u svinjogojske farme i drugdje, te bagerima zatrpavana u masovne grobnice.

Izmedu ostalih, najpoznatiji cetnicki zlocinci su Goran Jelisic, zvan Adolf i Ranko Cesic (obojicu je Medunarodni sud za ratne zlocine vec optuzio!), Monika Ilic, kci Borina, te Rajko Rajcic. U sportskoj dvorani “Partizan” koja se nalazi u samom sredistu grada, posebice prvih dana okupacije, Hrvati i Muslimani su takoder likvidirani. Civili su dovodeni u dvoranu, zlostavljani, muceni i ubijani. Kasnije je jedan broj osoba iz Brckog (njih oko tisucu) odveden u logor Batkovic, gdje su takoder zlostavljani i ubijani. U mucenju logorasa i likvidacijama u ovom logoru posebice su se isticali Fikret Piklic, Dzemal Zahirovic, zvan Spajzer, (zatocenike je ubijao udarcem kamena ili lomljenjem kraljeznice), Gligor Zoric, Veselin Nikolic i drugi. Poseban zlocin u ovom gradu je silovanje nesrpkinja, zena i djevojaka. Masovnost i nacin silovanja svjedoci da se nedvojbeno radi o sustavnom, unaprijed planiranom, politicki motiviranom spolnom nasilju kao posebnom obliku genocida.

Poznato je da je odmah nakon okupacije grada u kavani Vestfalija otvoren bordel, u koji su dovodene nesrpkinje iz Brckog zbog izivljavanja cetnickih zlikovaca. Tu je zlostavljan nesrpski zenski etnos, unistavan na najsvirepiji nacin (odsijecanjem dojki, masakriranjem tijela...). Vecina tih zena je nakon perverzija nad njima ubijana, kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zlocina. Gole nesrpkinje na ulicama Brckog, stravicni krici iz Vestfalije, ono je sto pamte ocevici, kao uspomenu na te dogadaje i na to apokalipticno vrijeme i neljude. Slicni oblici morbidnog spolnog nasilja su uoceni i u dijelu logora Luka. Neke se od prezivjelih djevojaka i zena nikad nece oporaviti od prozivljenog soka. Mnoge od njih su dugo zadrzavane u zatocenistvu kako ne bi mogle prekinuti trudnocu. Time se svjesno pokusala produbiti trauma ovih zena, njihovih obitelji i sire drustvene sredine. Znakovito je da se uzrok takvog ponasanja cetnika javlja u kulturno-politickom kodu, koji je zaveden u kolektivnoj memoriji, a koji se obnavlja kroz mitologiju i rituale (nosanje “mostiju” Cara Lazara u predratnom vremenu po sirem prostoru bivse Jugoslavije), te se to u odredenom trenutku instrumentalizira za aktualne politicke ciljeve. (Govor Slobodana Milosevica na Gazimestanu 1989.g.). Time je ponasanje cetnika odredeno kao zlocinacko i perverzno, a jednaka je logicka konzekvenca i ciljeva velikosrpske politike. Zadaca je te politike zapravo bila proizvesti kolektivno ludilo Srba, ozivljavanjem kolektivnih mitoloskih frustracija, kako bi se pocinili masovni zlocini nad nesrpskim narodima koje bi populacijski reducirali i ucinili ih politicki i kulturno nebitnim cimbenicima te proizveli toliku mrznju koja bi onemogucila svaki suzivot.

O dogadanjima i zlocinima cetnika u Brckom, izdvajam samo neke izjave svjedoka.

- R.B.- 01, zatocenik logora Luka:

“... Te veceri u jednom od hangara logora Luka ostalo je nas deset. Cetnici nisu nista htjeli govoriti, ali smo pretpostavljali da ce se nesto gadno dogoditi. Istjerali su nas sve van, naredivsi nam da skinemo ono malo traljave odjece sa sebe i poceli nas tuci. Jedan mi je rekao da se ne bojim, jer ce nas te veceri pobiti. Nakon pet minuta dosla je Monika i rekla mi da se obucem i odem u hangar. Ostali su ostali. Cuo sam jauke, onda i pucnje. A nakon toga i cudesan Monikin smijeh. Pokusao sam zaspati, ali nisam uspio. Sutradan je dosla Monika, ta djevojka-monstrum, rekla mi da odem pokupiti mrtve iza hangara i da se vratim. Otisao sam iza hangara i ugledao ljude bez oci, nogu, ruku, i drugih dijelova tijela. Pogledao sam okolo. Nigdje nikoga nije bilo. Nisam oklijevao. Skocio sam u Savu i zaplivao ...”.

- R.B.- 02, iz Brckog:

“...Nas tri muskarca i dvije zene sklonili smo se 5. svibnja 1992.godine u podrum kuce u kojoj smo stanovali u Brckom. Nakon stanovita vremena glas izvana rekao je da imamo tri minute da se predamo ili ce baciti bombu. Kada smo izasli, otjerali su nas pred Dom zdravlja u Brckom i cijelo vrijeme tukli kundacima. Jedna starica je pod udarcima pala i ostala lezati.

Skupljeni narod su tu razdvojili. Oko sto i osamdeset do dvije stotine muskaraca odveli su u dzamiju. Ta grupa je tu ostala cetiri dana, a ja sam vec poslije cetrdeset i osam sati prebacen na drugo mjesto. Prvu hranu dobili smo tek nakon dva dana. Kazna i za najmanju primjedbu bila je od udaranja batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa ili skakanja sa stola na grudni kos.

Mladic, Musliman, kojeg su u gradu zvali Sarajka, razapet je na kriz usred grada. Nakon dva dana sto do sto i dvadeset ljudi odveli su u restoran poduzeca Laser. Nocu je dolazio cetnik kojeg su zvali Ranko, star oko trideset godina. Prozivao bi ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Strazari bi trazili da legnu na zemlju tako da nam nisu vise bili na vidiku. Kada bi oni otisli i kada smo se mogli primaci prozoru, vidjeli smo mrtve ljude prerezana vrata. U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak zena razlicite dobi. Taj Ranko, iz sela Potocari, silovao je zenu, majku dvoje djece. Bila je prisutna i njezina majka. Nocu 7. svibnja 1992. prebacen sam u logor Luka. To je bio carinski skladiste s prozorima visokim cetiri metra. Stakla su bila razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu, gusto stisnuti. Ljude iz SDA i druge, prezimenom su prozivali, po trojicu, da izadu, nakon cega smo culi tri metka, a oni se vise nisu vracali.

Inace su sve radili u simbolici broja tri, kao sto se krste s tri prsta. Ja sam kroz odskrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali da bocno legnu, s glavom na plocnik blizu sahta, gdje je poslije klanja otjecala krv. Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znam jer su vrlo cesto, pijani, s nama nepovezano pricali. Po ekavskom dijalektu su iz Crne Trave (Srbija). Glavni koljac u ovom logoru zvao se Goran Jelisic, a on je iz okolice Bijeljine. Koljac je bio i jedan major JNA, kao i jedan kojeg poznajem od ranije kao strojovodju.

Do 16. svibnja 1992.godine, svake su veceri ubijali izmedu dvadeset i pet i trideset ljudi. Zadnji je ubijen Avdo Karic. Dosli su nocu u dvanaest sati s crvenim beretkama na glavi. Jedan od njih je rekao: “Tri dobrovoljca mi trebaju”. Zatim su ih ubili.

Poslije toga datuma prestala su ubijanja, ali smo vidjeli leseve ljudi koje su dovozili. Do 16. svibnja 1992. godine ubijene su bacali u Savu, gole, a poslije su ih spaljivali u kafileriji. Ljudi su dovozeni osobnim vozilima iz grada i u prvo vrijeme u Potocarima zatrpavani u masovne grobnice, zatim su odvozeni kamionima, hladnjacama, da bi na kraju bili spaljivani. To mjesto se nalazi na putu iz Brckog prema tvornici Interplet. Jednog dana dovezli su deset do dvadeset mladica, starih osamnaest do dvadeset godina, golih, s iscupanim spolnim organima. Imali su odsjecene i usi i nosove. Zatocenici su sluzili za utovar i istovar leseva. Cetnik imenom Ilija prijetio nam je spravom napravljenom od zice, slicnoj skarama. U donjem dijelu ta zica je savijena tako da omogucava cupanje. Od ukupno tisucu i pet stotina zatocenih u logoru, stotinu i dvadeset ih je spaseno i izaslo je na osnovi neke intervencije ili novaca. Takoder znam da je u Brezovom Polju bio otvoren logor-bordel s djevojcicama i djevojkama iz Brckog...”.

- R.B.- 03, iz Brckog:

“... Borbe oko Brckog zvanicno su pocele 1. svibnja 1992.godine. Ja sam bio politicki neutralan te, kao poslovan covjek, nisam glasovao za nacionalne stranke. U mojim odnosima je jos uvijek bilo velikog duha jugoslavenstva. Stanovao sam u zgradi koja je bila vrlo blizu vojarne JNA u Brckom. Kada je poceo rat, mi smo se krili u podrumu nase zgrade. Vidio sam da je pred garnizon JNA doslo jedanaest autobusa bijeljinske registracije, koji su pripadali nekom prevoznickom poduzecu iz Bijeljine. Iz svakog od tih jedanaest autobusa, kada su stali, izaslo je troje do petoro ljudi, u uniformama, sa subarama na glavi, s kokardama i dobro naoruzanih. Ti cetnici, koji su izasli iz autobusa postrojili su se i formirali jednu kolonu, a zatim usli u brcanski garnizon. Tu ih je tadasnja JNA svecano docekala salutiranjem, pozdravima i ljubljenjem po tri puta.

Ostali u autobusima bili su civili, naoruzani automatima. Ispred autobusa, isao je jedan kombi s velikim i jakim razglasom. Na kombiju je bila crna zastava s lubanjom, a na njoj je pisalo “Smrt balijama, smrt ustasama”. S razglasa su pustali “Mars na Drinu” i Arkanovu himnu. Nakon jedan sat, pocela je stravicna pucnjava. Trcali su i oko nase zgrade. Pucali su bjesomucno, neorganizirano, iako nitko nije pucao na njih. Vidio sam kad su osama ili zoljama gadali vodotoranj, koji je bio mozda pedesetak metara zracne linije od moje zgrade. Nakon stanovita vremena, usli su i u nasu zgradu. Na krov su postavili snajperiste koji su pucali na svakoga tko je pokusao izaci, osim na Srbe koji su svi po dogovoru nosili vrpce. U podrumu smo bili dva dana. Nakon toga su nas pronasli i izveli. Odveli su nas u garnizon. Uveli su nas u kino-dvoranu.

Tu je vec bilo dosta svijeta. Dovozili su ih sa svih strana, kupili ljude iz podruma i dovodili ih tu. Tu sam prvi put vidio “Bele orlove”. Vidio sam armiju i ljude u cetnickim uniformama. Tu sam prvi put vidio i Arkanove uniforme. Tesko je reci koliko je nas bilo u toj dvorani, jer su cijelu vecer dovodili nove ljude. Ujutro, kada je svanulo i kad je dvorana vec bila puna, kao i druge okolne prostorije, izdvojili su neke Srbe koji su bili unutra s nama i pustili ih kuci. Nakon toga razdvojili su zene, djecu i starije osobe i izveli ih. Pred dvoranu su dovezli sedam autobusa. Ukrcali su nas u njih. Bilo je negdje oko sedamsto ljudi. Odvezli su nas u neko poduzece koje se nalazi u jednom brcanskom selu.

Kad su autobusi bili parkirani, izasli su vojnici koji su nas pratili (bilo je vojnika JNA i “Belih orlova”). Izasli su na dogovor jer je pred tom zgradom, pred tim hangarima, bilo puno vojske. Pred nas autobus dosao je jedan vojnik s velikim nozem. Tada je rekao: “Evo novih ******! Evo novih ustasa!”. To je zvucalo stravicno jer uokolo je bilo svuda puno krvi. Gledao sam iz autobusa kako vuku leseve iza kojih je ostajao krvav trag. Izvlacili su ih iz te hale. Taj s nozem je rekao: “Ovdje za sad nema mjesta, puno je. Pune su dvorane. Vodi ih dalje.” Nas cuvar pita: “Gdje?” Ovaj odgovara: “Vodi ih u Partizan”. Cuvar zatim kaze: “Jedna je tura vec jucer bila u Partizanu”. Odgovor je bio: “Oni su svi smaknuti. S njima smo obavili ono sto smo trebali”. Odvezli su nas zatim u “Partizan”, u dvoranu za tjelovjezbu, u sredistu grada, kod hotela “Galeb”. Izveli su nas iz autobusa i tada su nas prebrojili. Bilo nas je devedeset i sest. Tad su nas uveli u dvoranu.

Unaokolo su bile lokve krvi. Ta krv je bila jos svjeza. Tu je bilo osamnaest leseva. Uglavnom su to bili stariji muskarci i zene. Svi prozori na dvorani su bili porazbijani. Naredili su nam da sjednemo u jedan dio dvorane. Sjedali smo pognutih glava. Tada je doslo negdje oko petnaest vojnika u maskirnim uniformama, bez kapa, imali su samo oznake “Belih orlova” na ramenu. Nitko od njih nije bio iz Brckog. Jedan se predstavio i rekao da je iz Ugljevika. Drugi je kazao da je iz Crnjelova kod Bijeljine te rekao: “Dobar dan!” Mi smo svi uglas odgovorili: “Dobar dan!” “Majku vam vasu, nije dobar dan nego pomoz Bog”. A mi svi uglas: “Pomoz Bog!” “A tako, dakle, naucili ste!” A zatim su nas poceli nasumce udarati. Udarali su nogama, kundacima i drugim predmetima.

Tada su izveli trojicu. Tukli su ih toliko da su ovi ljudi padali u nesvijest. Uvijek je tako islo, oko petnaest minuta do pola sata tuce i maltretiranja, a onda oko petnaest minuta pauze. Tjerali su ljude da se udaraju medusobno. Jednom su odsjekli usi. Tu, pred nama. Covjek je vristao, a po nama je prskala krv. Oni su se pritom smijali. Mi koji smo bili tu blizu, morali smo, prema njihovoj naredbi, lizati krv s parketa. Tad su dosli drugi vojnici s crvenim beretkama na glavi. Dali su nam tada napisanu Arkanovu himnu i naredili da je za petnaest minuta naucimo. Sljedeca tortura bila je kada je dosao Mauzer. Kada je on usao, svi ostali vojnici su se sklonili u stranu. Tada je rekao: “Ustase i ****** rasirite noge”. S njim je isao jedan “Arkanovac”, imenom Dragan, koji je bio iz Beograda. On je tada vojnickom cizmom udarao ljude izmedu nogu, u testise.

Negdje predvecer dosla je jedna grupa zena, djece, staraca, ali je bilo i mladih ljudi. Njih su smjestili u drugi dio dvorane, te nas je od njih dijelila mreza za odbojku. Prvu zenu koja je bila s dvoje djece, jedan od cetnika je pitao: “Koje ces od ove djece da ti ubijem?“ Ona je sutjela. U jednom trenutku je dosao Mladen Jaksic, zvan Tuba, iz Brckog. Pitao je da li je tko spreman dati zivot za srpsku drzavu. Mi smo sutjeli.

Zatim je prozvao osam Cigana koji su bili medu nama. Izveo ih je ispred dvorane i strijeljao. Jedan dan su trazili tri dobrovoljca te sam se i ja javio. Izveli su nas i odveli u hotel Galeb. Tu je bilo mnogo vojske. Bilo je mnogo vozila. Najvise ih je bilo iz Valjeva i Beograda. Tu smo utovarali leseve u hladnjacu. Kad smo ih sve pokupili, hladnjaca je bila puna leseva. Torture i masovna ubojstva su se nastavili. Imao sam srecu da izadem iz ovog pakla i da odem u razmjenu ...”.

- R.B.- 04, iz Brckog:

“... U Brckom sam ostao jer sam vjerovao da me nece dirati, ali 6. svibnja 1992. godine, navecer, pretukli su me prvo pred zenom i djecom. Zatim su me odveli u logor “Luka”. Cetnici nikada ne biraju kada ce te udariti, ubiti. To im dode nekako spontano. Izveli su me jedne noci u tri sata ujutro. Polozili su me na neku klupu i stali udarati. Svaki od njih je udario po meni policijskom palicom petnaest puta. Njih je bilo oko pedeset...”.

Nakon uspostave okupacijske, cetnicke vlasti u vecem dijelu Brckog, srpska agresija je usmjerena prema zapadu po ranije sastavljenom planu tzv. horizontalnog djelovanja. Cilj je bio probijanje koridora kroz Bosansku Posavinu.

Srpska agresija bila je usmjerena prema hrvatskim selima u sjeverozapadnom dijelu opcine Brcko. To su: Gorice, Krepsic, Markovic Polje, Donji Rahic, Vuksic Donji, Ulice, Lanista i Vuksic Gornji. Okupacijom ovih hrvatskih sela, cetnici su prodrli prema srpskom selu Loncari, a zatim, preko ranije okupiranih juznih dijelova opcine Orasje i Bosanski Samac, preko sela Donji Zabar, Pelagicevo, Obudovac, Batkusa, Donja Slatina, Gornja Slatina i Gajevi - izbili na regionalni put Bosanski Samac - Gradacac, u predjelu hrvatskog sela Kornica, opcina Bosanski Samac. Time je prakticno izmedu Brckog i sela Kornica probijen srpski koridor, sirok oko cetrdeset kilometara.

Cetnicki napad na hrvatska sela u opcini Brcko izveden je iz dva smjera: iz Brckog i iz uporista JNA u Pelagicevu. Hrvatska su sela okupirana od 5.do 8. svibnja 1992. godine. Nenaoruzan i vojno neustrojen hrvatski narod u ovim selima, pred naletom cetnika, tada nije imao nikakve prigode za obranu. Cetnici su ova hrvatska sela okupirali, ruseci i paleci hrvatske kuce te pljackajuci imovinu. Hrvate, civile koji se nisu uspjeli pravodobno skloniti, okupatorska vojska je bez iznimke ubijala na najsvirepiji nacin.

O napadu cetnika na ta hrvatska sela svjedoce prezivjeli.

- R.B.- 05, iz Ulica:

“... U selu Ulice, odnosno zaselku Jasenovac, 5. svibnja 1992. godine, ubijeni su Hrvati civili u svojim kucama ili u dvoristima. To je bilo predvecer oko pet sati. Kod nas je obicaj, kad se zavrse poslovi, da se predvecer u dvoristu pije kava. Ljudi su tako radili i toga dana. Bilo je lijepo vrijeme. Cetnicka vojska je usla u selo, zaustavila se i pocela pokolj. Najveci broj ljudi ubijen je nozevima. Lubanje su ljudima razbijane kundakom. Neki su strijeljani. Ubili su i mog strica, on je bio najstariji. Uhvatili su ga i poceli mu lomiti ruke i noge. To su radili i drugim ljudima. Medu pociniteljima ovih zlocina bili su i nasi dojucerasnji susjedi. To su Pekici i Purici...”.

- R.B - 06, iz Ulica:

“... Cetnicka vojska krenula je iz svog uporista u Pelagicevu, kroza sela Markovic Polje, Vuksic i Lanista te dosla u Ulice. Cetnici su upadali u dvorista i u kuce i cinili zlodjela hrvatskom puku. Masakrirali su koga god su vidjeli, gulili kozu, sjekli glave. Vidio sam njihova cetiri transportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorista Blagoja Pekica. Hrvati Jozo Sojic i Marijan Stjepanovic ubijeni su na licu mjesta, kao i Ivan Stjepanovic, Augustin Stjepanovic i Ilija Stjepanovic. Mi ostali mjestani pobjegli smo u sumu...”..

- R.B.- 07, iz Ulica:

“... Cetnici su zlocin uradili 8. svibnja 1992.godine, u mjestima Ulice, Donji Vuksic, Lanista i Rahic. Sva ova zlodjela su pomno isplanirana i pripremana od nasih komsija, Srba, a cijela ideologija je rezirana u zloglasnom cetnickom uporistu Pelagicevu. Cetnici su tada ubili: Ivana Stjepanovica iz Ulica, Augustina Stjepanovica iz Ulica, Marijana Stjepanovica iz Ulica, Iliju Stjepanovica iz Ulica, Jozu Stjepanovica iz Ulica, Marka Bjelica iz Lanista, Antu Filipovica iz Lanista, Martu Matanovic iz Lanista, Niku Matanovica iz Lanista, Matu Filipovica i njegovu cijelu obitelj. Posebno je tezak zlocin nad supruznicima Ljubom i Markom (Ipakovi) iz Donjeg Rahica. Oni su u svom dvoristu objeseni za noge, oderana im je koza s tijela, umazani su ljudskim izmetom i posuti solju. Nadeni su mrtvi tek poslije nekoliko dana...”.

- R.B.- 08, iz Hrgova:

“... Negdje u sestom mjesecu 1992. godine, tocnije odmah nakon prvog napada, iz njezine kuce u selu Cerik, cetnici su odveli Delfu Grgic, rodenu 1908. godine. U Ceriku je s njom zivjela i njezina kci Jela Grgic, rodena 1929. godine. One su ubijene u dvoristu kuce Milana Vidovica u Ceriku. Sahranjene su u dvoristu gdje su i ubijene. Prva je ubijena hicima u usta, a druga je udarana tupim predmetom u glavu, dok nije izdahnula...”.

Na osnovi do sada prikupljenih podataka, pouzdano je utvrdeno da je u ovim hrvatskim selima cetnicka vojska ubila sljedece osobe:

1. Marijan Stjepanovic, sin Ilijin, r.1957. u Ulicama;
2. Augustin Stjepanovic, sin Ivanov, r.1951. u Ulicama;
3. Ilija Stjepanovic, sin Antin, r.1950. u Ulicama;
4. Ivan Stjepanovic, sin Antunov, r. 1927. u Ulicama;
5. Jozo Soljic, sin Bonin, r. 1950. u Ulicama;
6. Ivo Cekic, sin Jurin, r.1928. u Donjem Vuksicu;
7. Vlatko Stjepanovic, sin Markov, r.1961. u Krepsicu;
8. Anto Franjic, sin Ivin, r.1946., u Donjem Vuksicu;
9. Bozo Saric, sin Ivin, r.1952. u Donjem Vuksicu;
10. Josip Filipovic, sin Ivin, r.1965. u Boderistu, ubijen u Gornjim Lanistima;
11. Anica Lacic, kci Martinova, r.1953. u Donjoj Skakavi;
12. Mato Filipovic, sin Filipov, iz Lanista;
13. Jela Filipovic, kci Tomin, iz Lanista;
14. Marijan Nikolic, sin Ivin, r.1947. u Lanistima;
15. Ika Filipovic, kci Filipa, iz Lanista;
16. Mato Kopic, sin Ivin, r.1958., u Goricama;
17. Miroslav Lukic, sin Bozin, r.1971. u Krepsicu;
18. Ilija Miskovic, sin Tunjin, r.1969. u Krepsicu;
19. Hrvoje Zecevic, sin Ivin, r.1972. u Goricama;
20. Roka Vuckovic, sin Bartolov, iz Gorica;
21. Ivo Pavlovic, sin Ikin, iz Gorica;
22. Mijo Perikic, iz Gorica;
23. Pero Matuzovic, iz Gorica;
24. Delfa Grgic, r.1908., iz Cerika;
25. Jela Grgic, r. 1929., iz Cerika.
26. Franjo Sisic;
27. Petar Tomic, sin Jozin, r.1934. u Lanistima;
28. Marko Bjelic, sin Tomin, r.1937. u Lanistima;

Nakon sto su branitelji opcine Brcko uspostavili obranu u podrucju sela Boderiste - Boce - Brka, te osnivanjem 108. brigade Hrvatskog vijeca obrane, zaustavljen je prodor cetnickog agresora u dubinu podrucja opcine Brcko. Srpski agresor je, da bi razbio uspostavljenu obranu te okupirao ostali dio opcine, pocinio brojne ratne zlocine pucajuci dalekometnim topnistvom i raketirajuci zrakoplovima JNA slobodni dio opcine, civilno stanovnistvo.

Izdvajam samo neke, najkarakteristicnije udare zrakoplovstva JNA po civilima i civilnim objektima u slobodnom dijelu opcine Brcko: Zrakoplov JNA tipa MIG 29 raketirao je ambulantu u selu Gornji Zovik 12.9.1992.g. oko dvanaest sati. Tom prigodom ambulanta je ostecena, a ranjen je Mehmed Besic, medicinski tehnicar. Zrakoplov JNA tipa Galeb raketirao je 12.9.1992. g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta hrvatske kuce u naselju Strepci. Tri zrakoplova JNA bombardirala su 13.9.1992.g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta naseljena mjesta Zovik-Strepci. Istoga dana jos u dva navrata zrakoplovima su bombardirana hrvatska sela.

Zrakoplovima su bombardirani Gornji Zovik i Strepci, tijekom citavog dana, 19.9.1992.g. Tom prigodom je ostecen veliki broj obiteljskih kuca, a jedan petnaestogodisnji djecak je poginuo. Agresorov cilj je svakako bio razoriti i unistiti sto vise civilnih objekata, pobiti sto vise civila, s obzirom na to da je gadao iskljucivo ciljeve u sredistu sela, tj. njihov najnaseljeniji dio. Zrakoplov JNA tipa Galeb ponovno je gadao hrvatsko selo Gornji Zovik, 10.10.1992.g.. Porusen je veci broj objekata, a smrtno su stradali Ivo i Kata Lucic, bracni par, rodeni 1921. odnosno 1927.g., prognanici iz Krepsica.

Od cetnicke artiljerije na slobodnom teritoriju hrvatskog dijela opcine Brcko poginuli su civili:

1. Ruza Knezevic, r. u Bosanskoj Bijeloj;
2. Simo Lukic, sin Filipov, r. 1929.g. u Bosanskoj Bijeloj;
3. Ruza Blagojevic, kci Jovanova, r. 1941.g. u Bosanskoj Bijeloj;
4. Ana Tripic, r.1945.g., u Bosanskoj Bijeloj;
5. Milena Cvijanovic, r. 1965.g., u Bosanskoj Bijeloj;
6. Marko Andic, sin Petrov, r.1945.g. u Bosanskoj Bijeloj;
7. Ruza Jurkovic, kci Franjina, r. 1940.g. u Bosanskj Bijeloj;
8. Pejo Sarcevic, sin Tunjin, r.1968.g., u Gornjem Zoviku;
9. Kata Knezevic, rodena u Donjem Rahicu;
10. Ljuba Obradovic, kci Petrova, r.1936.g. u Gornjem Zoviku;
11. Kata Ilic, r.1912.g. u Bocu;
12. Jakov Saric, sin Jozin, r.1980.g. u Bocu.

U namjeri da prosiri tzv. koridor, u kasnijem razdoblju rata, cetnicki je agresor na brcanskom ratistu posebice jako djelovao u predjelu Boderiste - Boce. Imajuci u vidu gubitke koje je agresor pretrpio na ovom ratistu, hrvatsko selo Oderiste je simbolicki nazvano Vukovar. Ne bez razloga. Opcina Brcko je, na zalost, sigurno jedna od opcina u Bosni i Hercegovini u kojoj je cetnicki agresor pocinio najmasovnije ratne zlocine nad civilnim muslimanskim i hrvatskim stanovnistvom. Ovi zlocini ne mogu se niti oprostiti niti zaboraviti. Generacije koje dolaze moraju to znati, prije svega zbog vlastite opstojnosti.

Šindler iz Brčkog

PIše: Milan Marinković


"U prostoriju su ušla tri srpska vojnika, nikad ih do tada nijesam vidio. Sjećam se kada je jedan od njih uzviknuo: 'Ovi će ljudi živjeti!'. Uslijedila je žestoka svađa ove trojice sa ostalim vojnicima. Čuo sam jednog od njih kako naređuje da se 'doveze autobus'." Tako je i bilo: posle izvesnog vremena autobus je stigao, a vojnik koji se usprotivio zločinu je, uprkos pretnjama onoga sa četiri noža, uveo u vozilo Enesa i još dvadeset osam mučenika koji su tog dana došli na red da budu pogubljeni. Spašene ljude autobus je odvezao do Bjeljine...

Čovek po imenu Enes Čelosmanović rođen je u Brčkom davne 1953. godine, gde je živeo sve do 1992. Dobro je poznato šta je te godine počelo da se dešava u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Enesovom rodnom gradu. Uprkos tome, Enes i njegova porodica nisu želeli da izbegnu iz Brčkog.

"Nikada i nikome ništa nažao nismo učinili", objašnjava Enes. "Smatrali smo to dovoljnim razlogom da se nemamo čega niti koga bojati. A valjda bi svako normalan tako razmišljao."

Čak i kada su, dan pre Prvog maja te godine, brčanski mostovi na Savi bili minirani, a mnogi građani u panici izbegli iz grada, Čelosmanovići nisu pomišljali da odu. Ipak su se, za svaki slučaj, iz svog stana „preselili“ u podrum zgrade.

Tadašnji gradonačelnik Brčkog, Mustafa Ramić (SDA) održao je govor pred kamerama, u kojem je pozvao građane da ne beže iz grada, te da se oni koji su u međuvremenu ipak izbegli mogu slobodno vratiti, "jer je tu JNA koja neće dozvoliti da se bilo šta desi", seća se Enes kao da se juče dogodilo. "No, odmah po završetku tog govora, Ramić je seo u auto i pobjegao iz Brčkog".
Zločinci na okupu: Šešelj sa "oslobodiocima" Brčkog
Photo: Stock

Kroz koji dan, jedanaest autobusa dovezlo je u Brčko srpske dobrovoljce iz pravca Bjeljine, nastavlja Enes svoju priču. "Nisu gubili vreme. Obilazili su redom kuće i zgrade i 'oslobađali' ih od ljudi".

Ubrzo je na red stigla i Enesova zgrada.

"Po nas je došao moj prvi sused (inicijali D.N.), živjeli smo bukvalno vrata do vrata", priseća se Enes sa uzdahom. "Tom je prilikom zarobio i mog oca koji je tada imao 72 godine, kao i jedno dijete od samo dvije godine i mjesec dana".

Zarobljeni ljudi, njih oko hiljadu, najpre su smešteni u zgradu Garnizona bivše JNA, svega stotinak metara od Enesove zgrade.

"Izjutra su prvo odvojili nesrbe od Srba, a potom i žene od muškaraca", opisuje Enes početak sopstvene, ali i golgote na stotine njegovih sugrađana. "Uglavnom, oko 700 Brčaka rasporijeđeno je tada po raznim lokacijama koje su pretvorene u logore".

Enes je sa grupom od još 95 ljudi odveden u salu sportske dvorane „Partizan“, gde je još u mladosti trenirao odbojku. "Čim smo stigli tamo, na licu mjesta zatekli smo petnaestak leševa".

Pakao je slaba reč za ono što će Enes i ostali logoraši u toj fiskulturnoj sali preživljavati narednih dana.

"Vojnici su se takmičili u smišljanju najgnusnijih mogućih tortura", seća se Enes. "Primoravali su nas da ližemo krv sa leševa, tukli su nas po testisima..."

Niko od zatočenika nije doživeo „sreću u nesreći“ da bude ubijen a da prethodno nije bio mučen i zlostavljan na najbolesnije načine. Vojnici su se dodatno zabavljali igrajući „ruski rulet“ sa zarobljenim ljudima. Enes tvrdi da je lično preživeo tri takve „igre“.

"Među mučiteljima se naročito isticao jedan koji je u salu dolazio sa četiri noža, po dva u svakoj čizmi. Rekao nam je kako hoće da ima za Đurđevo '200 glava na svome nožu'. Jednom prilikom, podijelio nam je po komadić slanine i donio flašu vinjaka, poručivši da nam je to posljednje u životu. Potom nam je naredio da 'oslobodimo košulje (oko vrata, op. M.M.) da nož lakše prođe'."

Tada se dogodilo nešto što će Enes pamtiti dogod je živ.

"U prostoriju su ušla tri srpska vojnika, nikad ih do tada nijesam vidio. Sjećam se kada je jedan od njih uzviknuo: 'Ovi će ljudi živjeti!'. Uslijedila je žestoka svađa ove trojice sa ostalim vojnicima. Čuo sam jednog od njih kako naređuje da se 'doveze autobus'." Tako je i bilo: posle izvesnog vremena autobus je stigao, a vojnik koji se usprotivio zločinu je, uprkos pretnjama onoga sa četiri noža, uveo u vozilo Enesa i još dvadeset osam mučenika koji su tog dana došli na red da budu pogubljeni. Spašene ljude autobus je odvezao do Bjeljine...

S obzirom da je Bjeljina bila pod kontrolom Arkanovaca, Enes i njegovi sapatnici ni tu nisu mogli biti bezbedni. "Nekoliko dana skrivao sam se u kući jednog tamošnjeg policajca. No, kako je žena tog čovjeka bila pripadnica Arkanove jedinice, svakako se tu nisam mogao duže zadržati."
Žrtve masovnog zločina u Brčkom maja 1992.
Photo: Stock

Na sreću, uspeo je da se uz pomoć svog jataka prebaci ka Tuzli. Kasnije je odatle, zahvaljujući jednom svom dugogodišnjem poslovnom prijatelju, prešao u Hrvatsku gde i danas živi.

Od tog dana Enes je praktično imao samo jednu želju: da upozna svog spasioca. Prošlo je čitavih šesnaest godina dok Enesu, zahvaljujući poznatom hrvatskom voditelju Denisu Latinu, želja nije najzad ispunjena u popularnoj emisiji „Latinica“ na HRT. Tom prilikom Enes se ponovo obreo u svom rodnom gradu, prvi put otkako je preživeo strahote brčanskog konc-logora. Dirljiv susret sa Radomirom Lakićem – tako se zove Ljudina koja je onomad spasila Enesov i živote još dvadeset osam civila – odigrao se u samom centru Brčkog, u kafiću svega stotinak metara udaljenom od zloglasne fiskulturne sale.

"Taj osjećaj, zagrliti čovjeka koji ti je spasio život, stisnuti mu ruku, to se ne da riječima opisati."

Radomir Lakić - „bosanski Oskar Šindler“, kako ga Enes zove - inače je u vreme rata bio pripadnik takozvanog Srpskog policijskog odreda iz Ugljevika, mesta oko četrdeset kilometara udaljenog od Brčkog. Saznavši u to vreme da je na stotine nedužnih civila nesrpske nacionalnosti zarobljeno na raznim lokacijama, Radomir je bio odlučan u nameri da spasi živote nevinih ljudi. Pomenutih dvadeset devet zatočenika iz fiskulturne sale među kojima je bio i Enes, nisu jedini koji Radomiru Lakiću duguju zahvalnost što su ostali živi. Ovaj hrabri i plemeniti čovek uspeo je tokom rata da spasi ukupno oko sedamdeset ljudi. Da je bar svaki grad u Bosni i Hercegovini imao tada ponekog svog Radomira Lakića...

Pažnju bi, uz Radomira, trebalo skrenuti i na ime još jednog čoveka koji je takođe mnogo učinio pri spašavanju nevinih civila. Reč je o tadašnjem načelniku policije Ugljevika, Vinku Laziću, za čiju plemenitost, slično kao i za Lakićevu, šira javnost gotovo da i ne zna.

Pred zidom ćutanja: Enes Čelosmanović
Enes Čelosmanović, čovek koji se godinama dosledno i uporno bori da sve ove istine izađu na videlo, danas živi u Zagrebu. Njegova porodica je usled rata izgubila čak sedamnaest članova. U rodno Brčko navrati tek povremeno. "Najteže mi pada kad vidim da se brčanskim ulicama ubice danas slobodnije šetaju nego ja", kaže rezignirano. Ni brčansko niti bh. pravosuđe nikada nije pokrenulo nijedan postupak protiv onih koji su organizovali logore i u njima mučili i ubijali civile. Enes se nudio nadležnim sudskim organima za svedoka, ali je umesto odgovora naišao na zaveru ćutanja. Još je gore prošao njegov predlog da se Radomiru Lakiću i njemu sličnim herojima oda zasluženo prizanje – dočekan je sa podsmehom. Ipak, najveća ironija, štaviše cinizam života oličen je u Spomeniku srpskim osloboditeljima, koji se danas besramno šepuri u samom centru Brčkog. U ovom gradu su tek pre par godina sahranjeni posmrtni ostaci 80 civilnih žrtava.

"Zbog čega, i pored toga što postoji dovoljno dokaza za procesuiranje zločinaca, niko od nadležnih do dana današnjeg nije prstom mrdnuo po tom pitanju", pita se Enes. "Ekshumirano je i identifikovano oko 380 leševa, postoje svjedočenja preživjelih logoraša, ali i izjave samih srpskih vojnika."

Čini se da odgovor nije teško naslutiti.

Ovom pričom opisan je tek delić stradanja i čudnih životnih okolnosti u kojima su se isprepletale sudbine Enesa Čelosmanovića i Radomira Lakića. U ovom trenutku, Radomir se nalazi u fočanskom zatvoru na odsluženju kazne pod optužbom za navodni šverc oružja. Enes, koji je nakon ponovnog susreta sa Radomirom ostao u stalnom kontaktu sa njim i njegovom porodicom, na osnovu svojih saznanja i logičnih pretpostavki veruje da je Radomiru optužba napakovana. Za takvu pretpostavku – ne i tvrdnju, pošto ne poseduje materijalne dokaze – Enes ima nekoliko razloga.

"Ubrzo nakon te Latinice na HRT-u, Radomir i ja počeli smo dobijati prijetnje. Radomir je čak morao promjeniti neke životne navike i neprekidno biti na oprezu pošto mu je život bio ugrožen. Utoliko prije što je bio prvi, ako ne i jedini srpski vojnik koji je javno, sa imenom i prezimenom, govorio o masovnim zločinima nad civilima u Brčkom. Nažalost, ne i pred zvaničnim organima s obzirom da pravosuđe nikada nije pokazalo interesovanje za ova svjedočanstva".

Slučaj je kulminirao kada su Enes i Radomir pozvani da gostuju u programu još čuvene Opre Vinfri, a tih dana je objavljeno i da Radomir treba da dobije međunarodno priznanje kao humanista decenije, i to na predlog nevladine organizacije „Gariwo“, na čijem je čelu bila Titova unuka Svetlana Broz. Radomirovo hapšenje usledilo je nedugo nakon toga. Prema onome što je Enes nezvanično načuo, Radomiru je optužba za navodno „posedovanje ilegalne fabrike oružja negde u blizini Tuzle“ podmetnuta baš zbog toga što je „previše pričao“.

Koliko god Enesova sumnja u nameštaljku bila osnovana ili ne, svi znamo koliko se notornih zločinaca bezbrižno šeta širom naše nekad zajedničke domovine, pri čemu pojedini čak uživaju status „uglednih građana“. Da li bi onda trebalo da budemo iznenađeni mogućnošću da i jedan nevin čovek nepravedno leži u zatvoru. Uostalom, sve i da je optužba pod kojom Radomir robija potpuno tačna, Enes sebi, ali i svima nama postavlja jedno logično pitanje: "Ako je Radomir zaista i bio poslijeratni švercer oružja, da li to sme promijeniti poimanje njegovog hrabrog čina spašavanja 70 ljudskih života?”

Jedno je, međutim, sigurno: ovu priču treba shvatiti pre svega kao pohvalu ljudskosti, koja je time veća jer je ispoljena u uslovima kada ljudima vladaju zveri. U protivnom - ukoliko bi, na primer, ova priča poslužila raznim prebrojavačima krvnih zrnaca, za njihova večita razglabanja o “nama” i “njima” – bio bi to samo još jedan u neprekinutom nizu dokaza da baš ni iz čega nismo kadri da izvučemo prave pouke.

Idi gore Štampaj

INDEX Genocid Ratni zločini Srba u B... Brčko