Dok je u aprilu '92. godine sa svojim borcima junački branio Kulu Grad kod Zvornika, poznat je bio samo njegov nadimak - Almir. Ili -kapetan Almir. Samo nekoliko ljudi iz vrha Patriotske lige znalo je daje kapetan Almir, zapravo, Samir Ništović, kapetan bivše JNA, inače Nevesinjac.

Ništović je sada pukovnik i komandant Odsjeka borbenog komandovanja u Ratnoj oficirskoj školi u Zenici. Svakoj generaciji pitomaca ove škole obavezan je da održi predavanje o tome - kako je branio Kula Grad. Jer, to oni traže.

Životna priča kapetana Almira i prije i poslije odbrane Kula-Grada je veoma zanimljiva. Posebno priča o njegovom dramatičnom bjekstvu iz bivše JNA, 13. novembra '92., te ilegalnom radu u Patriotskoj ligi, u koju su ga primili Kemo i Halil, odnosno Meho Karišik i Sefer Halilović.

- Ja sam od Keme i Halila, kojima tada nisam znao prava imena, dobio zadatak da odem u sjeveroistočnu Bosnu i tamo pripremam muslimanski i hrvatski narod za odbranu od četničke agresije - kaže Ništović. - Vahid Karavelić bio je koordinator za tuzlanski kraj, a ja sam mu bio zamjenik.

Prema tom dijelu priče o pripremama za odbranu od četničke agresije u ovom dijelu naše zemlje, Ništović je radio sa dosta patriota, poznatih junaka ovog rata. Među njima ističe Mehdina Hodžića-Senada, legendarnog "Crnog Labuda", koji je poginuo već u maju '92., pa rahmetli Hajrudina Mešića, proslavljenog komandanta odbrane Teočaka i Ugljevika... Radio je i sa Hasetom Tirićem, pa Salihom Malkićem, Dževadom Salihbašićem i braćom Huremović...

Ništović je imao zadatak da uradi planove odbrane svih opština sjeveroistočne Bosne i on ih je uradio.

- Neki su se gradovi mogli braniti, neki nisu - priča sada Ništović. - Naprimjer, nije bilo objektivnih izgleda za odbranu Bijeljine, oko koje su bila sve srpska sela. Staje Hase Tirić u takvom okruženju mogao da uradi sa svojim grupama? Međutim, mogao se Zvornik braniti.

- Zašto nije?

- Mi smo imali plan odbrane Zvornika i o tome smo obavijestili rukovodstvo Zvornika, a to su bili Bošnjaci - kaže Almir. - Jer, bivša JNA je preko puta Zvornika, u Srbiji, rasporedila artiljeriju, utvrđivala se, dovodila pojačanje. Mi smo, dakle, neposredno prije četničke agresije namjeravali da zaposjednemo ključne tačke u Zvomiku. Naravno, to nismo mogli da uradimo bez podrške i saglasnosti rukovodećih ljudi u opštini. Međutim, nismo naišli na podršku. Čak je taj naš plan odmah i provaljen. Stav rukovodećih ljudi u Zvorniku, Bošnjaka, bio je da će nas ta JNA braniti, a da mi hoćemo da narušimo "bratstvo i jedinstvo" u ovom gradu... Ishod se zna. Četnici su za koji dan zaposjeli sve one tačke koje je trebalo da mi zaposjednemo. A izvršen je i genocid nad Bošnjacima u gradu. Mislim da ih je pobijeno najmanje 3.000. Mnogi su pohapšeni, svi opljačkani, mnoge žene i djevojke silovane.

- Ipak, bilo je nekih borbi u Zvorniku. Koliko ste pružali otpor?

- Mi smo vodili ulične borbe. Ali bilo je već kasno. Vodili smo neravnopravnu bitku za Zvornik dva dana i povukli se u našu bazu na Kula-Gradu. Malo nam se ko pridružio iz Zvornika. Bježali su prema Tuzli. Neki su psovali, neki govorili da bježe u inostranstvo...

Poslije pada Zvornika, prvih dana aprila '92. godine, počela je odbrana Kula-Grada.

- Kula-Grad je mjesna zajednica u kojoj su živjela 2.002 stanovnika - priča Almir. - Bilo je 2.000 Bošnjaka i dva Hrvata. Tu je bila moja baza za vrijeme ilegalnog rada. Imali smo jedinicu Patriotske lige, jačine jedne čete. Dakle, oko 150 boraca. To su, uglavnom, bili mještani. Imali smo samo dva mitraljeza, nešto automatskih i poluautomatskih, a najviše lovačkih pušaka. Imao sam i 20 boraca koji nisu imali naoružanje. Međutim, mi smo bili prava jedinica, prava vojna formacija. Organizovali smo pravi vojnički, ratnički život. Mislim, da smo bili prva jedinica u našoj zemlji koja je dala zakletvu. Uradili smo polukružni sistem odbrane s prvom linijom... Iskopali rovove sa grudobranima... Imali smo i nekakva minska polja. Nisu bila prava, jer nismo imali mina. Žicama smo vezivali ručne bombe, uglavnom da nas upozore kad krenu četnici.

- I kad su prvi put, poslije pada Zvornika, na vas krenuli četnici?

- Bilo je to 8. aprila '92. u pola šest ujutro. Četnici su iz svih artiljerijskih oruđa i tenkova, koji su bili postavljeni preko puta nas, s druge strane Drine, otvorili vatru po našim položajima. Bombardovali su nas i avionima. Bacali bojne otrove. Ta artiljerijska priprema trajala je, mimo svih vojničkih rezona, 24 sata. Nije bilo zgrade u Kula-Gradu koja je 9. aprila osvanula čitava. Mi smo izgubili samo jednog borca. Naš prvi šehid bio je Amir Nasupović. Stanovništvo se tada uglavnom povuklo prema Tuzli, a ostali smo mi, borci. Čekali smo pješadijski napad četnika.

- I kako je izgledala ta prva pješadijska bitka za Kula-Grad?

- Četnici su se prevarili u procjeni. Očito, oni su mislili da u porušenom Kula-Gradu više nema nikoga. I krenuli su prema nama u streljačkom stroju. Naredio sam komandirima vodova da četnike puste što bliže. Četnici su nam se primicali, bez neke opreznosti, a mi smo čekali. Kad su nam prišli sasvim blizu, naredio sam vatru.

- Bila je to naša velika pobjeda - nastavlja Almir. - Naši borci su prosto kosili četnike i oni su padali kao snoplje. Nanijeli smo im velike gubitke. Preživjeli četnici bježali su prema Zvorniku. Tjerali smo ih, ali ne daleko. Toliko koliko nam je bilo dovoljno da sakupimo bogat ratni plijen: oružje, municiju, opremu. Onda smo se vratili na naše položaje.

- Jedne noći razbili smo jednu četničku diverzantsku grupu koja je pokušala da zavara naše borce na prvoj liniji - priča Almir. - Vođa te diverzantske grupe bio je Arkanov zet Rambo. Kada su se primakli našim položajima, na pitanje jednog borca, koga smo zvali Karadžić, ko ide, Rambo je odgovorio: "Muamed!" Dakle, nije znao da izgovori "h". Naši su otvorili vatru i ubili Ramba.

Kada je saznao za smrt svoga zeta, u Zvornik je došao Arkan i ultimativno tražio da mu isporučimo Rambov leš. Ali, mi smo leš držali pet dana, sve dok na Kula-Grad nije došao dr. Muhamed Jelkić iz Zvornika. Dr. Jelkić nam je rekao da mu je Arkan zaprijetio da će mu pobiti familiju ako mu ne isporučimo zetovo tijelo. Sažalio sam se i dao sam mu leš. Očekivao sam da će nam se dr. Jelkić, kad napusti s familijom Zvornik, pridružiti i pomoći nam. Jer, na Kula-Gradu nismo imali ljekara. Nije nam došao, baš, kao što nam se nisu pridružili ni mnogi Zvorničani koji su uspjeli da pobjegnu od četnika.

Ništović je tražio pojačanje i ono mu je stiglo, ali samo iz Zivinica i Kalesije, koje je doveo Salih Malkić-Sale.

- Sale je doveo 85 boraca, koji su se zadržali pet dana na Kula-Gradu i pomogli nam da odbijemo nekoliko četničkih napada, te da još bolje utvrdimo linije - priča Ništović. - Malkić je, onda, dobio naredbu da s borcima hitno ide u Zivinice. Na Kula-Gradu ostala je, tako, samo četa naših hrabrih boraca, koji su odolijevali četničkim napadima.

Borci sa Kula-Grada 24. aprila '92. godine svečano su se postrojili i položili zakletvu.

- Mislim da je to bila prva zakletva boraca naše armije - veli Ništović. - A kako je došlo do pada Kula-Grada?

- Kula-Grad je pao 26. aprila - sjeća se NiŠtović. - Dan uoči te odlučujuće bitke mene je telefonom zvao major bivše JNA Marko Pavlović, ne znam ko mu je dao moj broj telefona, i tražio da se predamo, jer je, kao, došla JNA u Zvornik da uspostavi red i smiri sukobe između nas i četnika. Rekao sam mu da sam i sam bio do prije nekoliko mjeseci oficir bivše JNA i da sam iz nje pobjegao, jer je stala uz četnike i spustio mu slušalicu.

Četnici su, sjeća se kapetan Almir, krenuli u napad prije zore i uspjeli da probiju liniju naše odbrane u selu Gajevi.

- Ipak, glavni napad išao je prema našim položajima kod Ćuprije. Tu su naši borci imali četiri "zolje" - priča Ništović. - Četnici su nas, međutim, napali s velikim snagama. Krenuli su sa čitavom brigadom, sa osam tenkova T-84 i dvije samohotke. Naši borci su prvi put vidjeli tenkove kako djejstvuju i uplašili su se. Napustili su liniju i kažu mi: "Kapetane, na ćupriji tenkovi". Kažem im: "Pa, i poslao sam vas dole da dočekate tenkove". Tražio sam dobrovoljce. Javila su se trojica: Nedim, Aziz i trećeg smo zvali Arkan. Prišli smo dosta blizu kolone tenkova i ispalio sam "zolju" na prvi tenk. Pogodio sam ga. Onda sam vidio kako se prema našem rovu okreću kupole drugih tenkova. Uspjeli smo da se prebacimo do drugog rova, a granata je pogodila blizu nas, tamo odakle sam ispalio "zolju".

Tada je Almir bio ranjen. Kratko se još razvila bitka, u kojoj naši borci nisu imali šansi.

- Povlačili smo se, a četnici su nas ganjali tenkovima i pješadijom -sjeća se Ništović. - Mogli su da nas pobiju, ali sam čuo naredbu da nas uhvate Žive. Nisu nas uhvatili.

Ništović se sa borcima te noći prebacio do Kalesije. Odatle je telefonom uspostavio vezu sa Vahidom Karavelićem, koji se nalazio u Tuzli. "Sačekaj me tu, sutra dolazim po tebe", rekao mu je Karavelić.

- Čekao sam Karavelića narednog dana - kaže Almir. - Bilo je to 27. aprila. Ali, tog dana je u Živinicama uhapšen Karavelić, zajedno sa trojicom istaknutih organizatora odbrane tuzlanske regije.

Borba za odbranu Kula-Grada je bila završena.

- Četnici su ispjevali neku pjesmu o uzimanju Kula-Grada za koju su rekli da je tu "startovao džihad" - veli Almir. - Tad sam prvi put Čuo za riječ "džihad". Mi smo bili samo borci koji smo na tom dijelu naše zemlje stali u odbranu svoje države i bošnjačkog naroda.