Opština Bosanski Novi nalazi se u sjeverozapadnoj Bosni.
Godine 1991, Bosanski Novi imao je ukupno 41.665 stanovnika od kojih su 60% bili Srbi, 34% Bošnjaci , a otprilike 6% bilo je svrstano u kategoriju "ostali" .
Na izborima u septembru 1991. godine, SDS je dobila otprilike 34% glasova.
Radomir Pašić, predsednik lokalne SDS, izabran je za predsednika Opštinske skupštine i kasnije Kriznog štaba. Pašić je bio u redovnom kontaktu, putem šifrovane pošte, s Radovanom Karadžićem.
Lokalni komandant JNA takođe je bio član Kriznog štaba. Prije rata je JNA prebacila velike količine oružja u Bosanski Novi.
Od aprila 1992. godine pa nadalje, od Bošnjaka zaposlenih u lokalnim vlastima i policiji tražilo se da potpišu zakletvu o lojalnosti srpskim vlastima. Oni koji su odbili, bili su otpusteni. Istovremeno je započelo gomilanje srpskih vojnih snaga oko Bosanskog Novog.
SDS, kojom je rukovodio Pašić, otvoreno je dijelila oružje lokalnim srpskim civilima, dok je istovremeno razoružavala lokalno bošnjačko stanovništvo i postavljala mu ultimatume. Naoružane grupe Srba potom su pretresale i pljačkale kuće Bošnjaka.
Početkom maja 1992. godine, napadnuta je patrola vojne policije JNA, koja je bila angažovana u procesu razoružavanja. Kao odgovor na taj događaj, vojne snage bosanskih Srba započele su granatiranje bošnjačkih sela u dolini Japre.
Dana 25. maja 1992. Srbi su protjerali Bošnjake iz sela u dolini Japre. Svi stanovnici su dovedeni u Blagaj. Tu su se nalazile stotine ljudi čije je kretanje bilo ograničeno i koje su pretresali. Srbi su saopštili bošnjačkim pregovaračima da, ne samo da žele kuće u dolini Japre, već da žele i da svi Bošnjaci napuste opštinu.
Oko 9. juna 1992. godine, srpske vojne snage napale su selo Blagaj i započele masovnu deportaciju Bošnjaka. Za vrijeme napada direktno su gađane kuće civila. Bošnjake su okupili, a muškarce odvojili od žena i djece. Za vrijeme progona iz Blagaja, vođe bošnjačke zajednice izdvojene su u svrhu likvidacije.
Hiljade bošnjačkih civila iz Bosanskog Novog ukrcane su u pretrpane željezničke stočne vagone, zaključane s unutrašnje strane, koji su preko Banje Luke krenuli za Doboj. U tim vagonima su bili zatvoreni dva dana, bez nužnika, vode i hrane. Nije bilo ventilacije. Muškarci mlađi od šezdeset godina izdvojeni su i odvedeni u logore Omarska i Keraterm. Zene i djeca su prisilno prebačeni na teritoriju pod kontrolom bošnjačkih vlasti. Pošto logori Omarska i Keraterm nisu prihvatili te muškarce, vraćeni su preko Banje Luke na stadion Mlakve, u Bosanskom Novom. U logoru Mlakve, zatočeni čelnici bošnjačke zajednice su izdvojeni i pretučeni, a izvestan broj ih je ubijen.
Nakon izvjesnog vremena, muški zatvorenici deportovani su u Hrvatsku. Nesrbi su bili zatočeni i u Vatrogasnom domu u Bosanskom Novom i u policijskoj stanici u Bosanskoj Kostajnici. Bošnjake su tamo ispitivali i tukli. Neke su ubili Martićevci.
U junu 1992. godine, nastavljeni su oružani napadi na bošnjačke zaseoke u opštini Bosanski Novi, uključujući sela Aliće i Ekiće. Zapaljene su kuće civila. Zene i djeca prisilno su odvedeni iz sela, a 27 muškaraca iz tih sela je pogubljeno. Tokom proljeća 1999. godine, ekshumirana je masovna grobnica na groblju u Alićima.
Tokom jula 1992. godine, za Bošnjake koji su ostali u opštini život je postao gotovo nemoguć. Bivši predsjednik opštine, Bošnjak, ubijen je.
Krajem jula 1992. godine, srpske snage organizovale su deportaciju hiljada Bošnjaka iz opštine. Bošnjaci koji su otišli, morali su da potpišu dokument kojim su svoju imovinu ostavili opštini Bosanski Novi i u kojem izjavljuju da odlaze svojevoljno. Jedan predstavnik UN, koji se 1992. godine nalazio u Bosanskom Novom, smatrao je da su vlasti bosanskih Srba planirale masovnu deportaciju svih nesrba iz Bosanskog Novog. Cak je i poslao pismo Pašiću, u kojem ga upozorava da je prisilna deportacija civila u suprotnosti s međunarodnim pravom.
Sve džamije i katoličke crkve u opštini uništene su 1992. godine. Tokom jeseni i zime 1992. godine, ubijani su Bošnjaci koji su ostali u Bosanskom Novom. Dana 2. decembra 1993. godine, uvedena je radna obaveza za Bošnjake - muškarce i žene.
Dana 5. maja 1995. godine, policija je uhapsila sve muškarce koji su ostali u Bosanskom Novom. Radovan Karadžić je s vojnom pratnjom tri ili četiri puta posjetio Bosanski Novi. U oktobru 1995. godine, organizovani su autobusi da bi svi nesrbi napustili Bosanski Novi.
Opisani zločini, na osnovu dokumentacije bosanskih Srba, pripisuju se TO Bosanskog Novog, vojnoj policiji, JNA, VRS, policiji i odredu za specijalne namjene iz Banje Luke.
Apel za javnost „Tima Sloboda Bosanskom Novom": Ko su zločinci Bosanskog Novog?
Poštovani prijatelji, mi Novljani trenutno nastanjeni u dijaspori (USA) okupili smo se danas 15. jula 2007. godine na sastanku Udruženja „Sloboda Bosanskom Novom", u pokroviteljstvu http://www.bosanskinovi.net, da bi obilježili petnaestogodišnjicu stradanja Bošnjaka, Hrvata i ostalih nesrba, sa područja općine Bosanski Novi. Stim razlogom zamolili bi da prenesete našu poruku u javnost.
Već je prošlo punih 15 godina, a mi Novljani, razasuti u 135 zemalja širom svijeta još uvijek nismo u mogućnosti da živimo u našoj domovini, u našem voljenom gradu, u selima i zaseocima naše općine, našim vlastitim kućama i stanovima...
Naša prognanička sudbina, naša želja za povratkom, toplina rodnog ognjišta s kojeg smo morali ne svojom voljom otići, sudbina da se skupimo na ovom sastanku i upitamo kako bismo došli do odgovora: kada će se stvoriti normalni uslovi za siguran i održiv povratak? Ovo glavno pitanje i još mnoga druga želimo postaviti svim relevantnim organizacijama, institucijama i vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodnoj zajednici. Želimo također neprekidno širiti istinu o tragediji našeg naroda, o našim šehidima, o njihovim porodicama...
Prvo umiranje
Vama je znano, ali ponavljamo da se upamti i nezaboravi, da je grad na dvije ljepotice među rijekama - Uni i Sani, umirao tri puta. Prvo su 24. maja 1992. godine bez ikakvog povoda protjerani sa svojih ognjišta svi Bošnjaci doline Japre. Njih oko 8.000. Tom prilikom bez krivice zvjerski je ubijeno 157 osoba a ostali muškarci zatvoreni u prvi koncentracioni logor na travnjaku stadiona nogometnog kluba "Sloboda".
Drugo umiranje
Gotovo mjesec dana kasnije, 23. jula iste godine, u jednom danu, protjerani su gotovo svi nesrbi. Preko 12 hiljada Novljana pod okriljem UNPROFOR-a, UNHCR-a i Međunarodnog crvenog križa, u konvoju krcatom suzama i tugom, izašao je do Karlovca, a potom su sistematski razasuti širom svijeta, ponajviše u Njemačku.
Treće umiranje
Treće umiranje Bosanski Novi doživio je početkom oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, kada su grad morali napustiti i preostali Bošnjaci, tako da je od tada Bosanski Novi postao etnički čist grad. Naravno, zaprljan neljudima, kriminalcima, ratnim zločincima, bradatim spodobama...
Četničko zločinačko zauzimanje svih položaja u gradu i selima
Da bi smo povezali ove događaje, vratimo se priči s početka ovog teksta. Pravi pakao za Bošnjake i Hrvate u našoj općini počeo je u proljeće 1992. godine. No, Srbi su se dobrano pripremili za ono što će nam se zbivati na ratištima po Baniji i drugim dijelovima Hrvatske. Zatim, proglašavaju vojsku srpskom, što i jeste bila, uz epitet četnička i zločinačka, zauzimaju sve položaje u gradu i selima: zgrade općine, MUP-a, pošte, ambulante, bolnice, škole, firme... Za ulijevanje straha i pokazivanje sile ubijaju, za primjer, Đuru Umičevića, općinskog načelnika MUP-a, zato što nije odgovarao politici SDS-a. Uporedo s tim srpski mladići iz naše općine poslije ratovanja po Hrvatskoj, čine zlodjela i ruše susjedne gradove Prijedor i Bosansku Krupu.
U propagandi prednjači Radio Bosanski Novi, koji je odmah na početku dobio pridjevski predznak srpski. Bošnjaci i Hrvati dobijaju otkaze u preduzećima, ustanovama i institucijama, izbacuju se iz stanova i kuća, hapse, zlostavljaju, muče, siluju, ubijaju... Hotel „Una" i Vatrogasni dom postaju objekti smrti, a nogometni stadion Mlakve prvi otkriveni koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini.
Granatiranje bošnjačkih naselja Prekosanje i Urije
Novljani pamte mnoge datume, posebno 11. maj 1992., kada su bez ikakvog razloga, s izlikom da traže oružje, granatirali isključivo bošnjačka naselja Prekosanje i Urije. I druge džamije po selima i naseljima dizane su u zrak eksplozivom i zoljama, dok su prije toga bile obavezno opljačkane i zapaljene. Uništeno ih je 11. Uništena su i sva bošnjačka sela u dolini Japre: Blagaj Rijeka i Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići... Uz nezapamćeno svirep zločin 22. juna 1992 - masakrirano 27 muškaraca u zaseoku Alići, za koji se znaju počinioci. Te noći i sutradan, što nije porušeno ili progutao plamen opljačkali su srpski ratnici.
Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno
Još gori scenario desio se prvi na drugi juni. Sve što je nosilo predznak muslimansko srušeno je ili spaljeno. Tako su između ostalog porušene i četiri bosanskonovske džamije, između kojih su Gradska i Vidorijska imale raritetne vrijednosti kulturne baštine. I dok je te prvojunske noći Bosanski Novi nestajao u plamenu, samo tri kilometra dalje, u susjednom Dvoru na Uni, sve su to mirno promatrali pripadnici danskog vojnog kontigenta UNPROFOR-a koji su imali zadatak da, gle čuda, „čuvaju mir".
Masovna ubijanja
U zločinima kakve svijet nije zabilježio od Drugog svjetskog rata, srpski pirati i zlotvori sa snajperom ubijaju Hamdiju Ekića, nekadašnjeg načelnika općine, ali i Muharema Mujkića, Eneza Mustića, Šukriju Karabegovića, Hatiđu Ćustić, Šukriju Ćustić, Smaju Hatića, Šefika Begića, Bajrama Redžepija, Nasku Jahijevića, Sevdu Veletanlića, Hasana Delića, Rolana Berberovića, Huseina Hotića, Feđu Berberovića, Samira Dizdarevića, Šefika Dedića, te Lazu Kovačevića, Srbina koji je stao u odbranu svojih komšija Bošnjaka. Te večeri pritvoreno je i maltretirano na desetine uglednih Novljana, a sutradan, njih 1700 završilo je u logoru na stadionu nogometnog kluba „Sloboda".
Ubijeni su ljudi samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su kuće, ubijen je grad
O prognaničkom konvoju, najvećem u proteklom svirepom i krvavom ratu, već smo govorili. Nakon toga stravu i užas, te najsvirepija mučenja, a potom ubistva, pretrpjeli su Džafer Kapetanović, potpredsjednik SDA, Rešad Berberović, sekretar SDA, Ismet Muslimović, član užek rukovodstva SDA, te Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Razim Grudić... kojima se gubi svaki trag. 536 Bošnjaka ubijenih i nestalih u gradu gdje se ljube Una i Sana. Ubijeni su ljudi samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su kuće, ubijen je grad.
Odgovorni za zločine
Za ubistva naših ljudi, naših kuća, naših rijeka, mahala i sokaka, našeg grada NAJODGOVORNIJI su, osim izvršilaca, pljačkaša, zlotvora, mučitelja, krvnika:
- Radomir Pašić, tadašnji predsjednik SO i SDS-a Bosanski Novi,
- Boro Mikelić, tadašnji direktor Gavrilovića u Petrinji,
- Gavro Bogić, direktor Japre,
- Miloš Dejanović, direktor Jedinstva,
- Rade Sekulić, komadant grada,
- Momo Umičević, profesor,
- Momo Gaković profesor,
- Olga Vasić, profesor,
- Mile Grbić, kasapin, četnički vojvoda,
- Mirko Dejanović, predsjednik SDS-a,
- te ekipa Radio Bosanskog Novog:
- Predrag Šarac,
- Dragan Bera, ( i danas dan radi na radiju http://radionovigrad.com/index.php?opti ... &Itemid=29)
- Snežana Dudić,
- Mile Ris,
- Milan Vujasin,
- Milan Vranešević,
- Mićo Goronja
Oni su najodgovorniji za smrt 536 Bošnjaka i Hrvata, za osnivanje koncentracionog logora Mlakve s 1700 logoraša, za protjeranih preko 20 hiljada nesrba s naše općine, za sve muke i patnje kroz koje je prošlo svo nesrpsko stanovništvo.
Mi Novljani razasuti širom svijeta, tražimo i zahtjevamo od svih relevantnih organizacija, institucija i vlasti Bosne i Hercegovine, ali i od Međunarodne zajednice da nam se omogući normalan i održiv povratak našim kućama, u naš grad, u naša sela i zaseoke...
Prvi i prevashodni uvjeti za naš povratak jeste hapšenje i procesuiranje svih ratnih zločina i zločinaca, koji se još uvijek slobodno šeću našim gradom i općinom te ukidanje entiteta i donošenje novog ustava sa centralnom vladom u Sarajevu, i sa jednim zakonom i policijom koji garantuje slobodu i prosparitet svim stanovnicima općine Bosanski Novi, i zakonom koji strogo kažnjava one koji negiraju genocid.
„Tim-Sloboda Novom"
Isječak iz knjige "Love Thy Neighbor: A Story of War" New York 1996 god.
Prije nekoliko mjeseci intervjuirao sam nekoliko Bosanaca koji su bili prisiljeni da napuste Bosanski Novi, grad koji su srpski nacionalisti etnički čistili. Srpske vlasti su prevarom uspjele navesti Ujedinjene narode da učestvuju u odrađivanju prljavog posla. UNHCR-u je rečeno da oko tisuću do dvije tisuće ljudi željeli napustiti Bosanski Novi da bi se pridružili rođacima u zapadnoj Europi. UNHCR se složio da pošalje nekoliko autobusa i kamiona za prijevoz tih ljudi. Srpski nacionalisti su, u međuvremenu, pojačali svoju terorističku kampanju i objavili na lokalnom radiju i televiziji da svi ne srbi moraju napustiti grad UNHCR konvojem. Vojnici su švrljali gradom i pucali pri tom u zrak iz svog oružja. Svi su shvatili poruku. Autobuse i kamione ubrzo je prepunilo oko osam tisuća ljudi. Ujedinjeni narodi su bile prevareni. Ni prvi, a pokazaše se ni zadnji put.
Izbjeglice su prevezene u hrvatski grad Karlovac. Neki su spavali u gradskoj sportskoj dvorani, a neki, pošto je bilo ljeto, napolju. Dan nakon protjerivanja, sjedio sam pod sjenkom drveta i pričao sa I. , ekonomistom koji je radio za gradske vlasti i dobio otkaz kada su srpski nacionalisti preuzeli vlast. Događanja u Bosanskom Novom bila su kopija događanja u Banja Luci. Ne srbi su bili otpušteni sa svojih poslova. Teror je započeo odjednom, I. je shvatio da mora napustiti grad da bi sačuvao život. Vlasti su insistirale da se svi Muslimani koji su napuštali grad oficijelno odreknu zemlje, kuće, kao i ostale imovine koju nisu mogli ponijeti sa sobom. Ovaj program je bio tako uspješan, da su ljudi čekali po dva dana u redu da se odreknu imovine koju su stjecali čitav život. Kada je I. konačno došao na red i ušao u malu zagušljivu prostoriju u kojoj je službenik ovjeravao dokumente, čekalo ga je još jedno poniženje. Morao je biti službeni svjedok Muslimanu koji je stajao u redu ispred njega. I. je potpisao svoje ime na liniju obilježenu riječju "svjedok". Zatim, kada je bio red na I. da se odrekne svoje imovine, Musliman koji je stajao iza njega bio je prisiljen da se potpiše kao svjedok.
I. još uvijek ima ovaj dokument. To je fotokopija originalnog dokumenta na čijem vrhu piše "Srpska Republika Bosna i Hercegovina", što je I. moralo zvučati strano kao što bi riječi "Meksička Republika Kalifornija" meni zvučale čudno. Datum i ime potpisnika bili su otisnuti plavom bojom na odgovarajućim mjestima. Na dnu dokumenta nalazila se isprekidana linija na koju se I. potpisao, linija na koju se potpisao svjedok, a do potpisa je bio veliki plavi pečat SFRJ. "Srpska Republika Bosna i Hercegovina" još uvijek nije imala svoj pečat, tako da se morao koristiti stari, jugoslavenski. Gotovo sam mogao čuti zvuk teškog pečata dok je službenik ovjeravao dokumente, a zatim, ne gledajući čovjeka pred sobom vjerojatno viknuo: "Slijedeći", pri tom misleći: "Riješili smo se još jednog pokvarenog Muslimana". Red Bosanaca koji se pružao ispred zgrade pomjerio se nakon toga za par centimetara.
I. je napustio grad sa slijedećim dokumentom u rukama:
"Ja, (ime i prezime) iz Bosanskog Novog, došao sam svojevoljno u ovaj ured nakon što sam informiran od strane Kriznog štaba općine Bosanski Novi o uvjetima pod kojima se može iseliti iz grada, te ovom prilikom dajem slijedeću izjavu. Izjavljujem da u općini Bosanski Novi ne posjedujem nikakvu imovinu i da permanentno napuštam Bosanski Novi, zajedno sa suprugom i djecom. Dajem ovu izjavu uz punu odgovornost, bez imalo prisile, sa ciljem osiguranja dokumenata za iseljenje iz općine Bosanski Novi. Ova izjava je pravosnažan dokument".
I. je sjedio na travi, prekriženih nogu. "Da nisam potpisao taj papir, možda ne bih bio živ danas" rekao je. "Molim te, zadrži taj dokument, meni više ništa ne znači. Reci svijetu šta se desilo kod nas".
"Mislim da ti ipak trebaš zadržati ove dokumente. Kad se rat završi, možda ćeš moći vratiti svoju imovinu".
I. se nasmijao. "Pogledaj šta piše na tom papiru. Ja više nemam nikakvu imovinu".
U tom momentu je čovjek koji je sjedio nedaleko od nas počeo plakati.
"Znaš li ga?", šapnuh.
"Da, to mi je brat".
Između nih dvojice nalazila se otvorena putna torba. Bila je veličine ručnog prtljaga i sadržavala najnužniju garderobu. Žena je nešto tražila u torbi. I. je u krilu držao zelenu kožnu futrolu, prema kojoj je klimnuo glavom.
"Šta je to"?
"Ovo je sada sva moja imovina".
"Šta je unutra"?
"Moja diploma".
Osjetili su Bosanci da će se ovaj sukob izroditi u nešto mnogo veće i dugotrajnije. Možda su to zaključili na osnovu brutalnosti kroz koju su prošli. Možda zbog toga što su srpski nacionalisti uništavali drevne džamije. Možda zbog dokumenata koje su potpisivali, u kojima je traženo da se odreknu mogućnosti da se ikada vrate. Znali su da im ljudi koji su preuzeli vlast, dok god drže tu vlast u svojim rukama, neće dozvoliti povratak, a činilo se da bi to mogao biti dugačak period. I tako, dok su napuštali svoju domovinu, Bosanci su sa sobom nosili papire za koje su smatrali da će im pomoći da započnu novi život u nekoj drugoj, neobičnoj sredini. Kirurzi su ponijeli svoje diplome, ekonomisti svoje. Svršeni srednjoškolci su ponijeli svoje srednjoškolske diplome. Potrebni su im bili ti dokumenti da bi pokazali svojim novim poslodavcima u Njemačkoj, Britaniji, Americi ili bilo kojem drugom novom odredištu da posjeduju korisna znanja i vještine. Ovi Bosanci nisu bili čuvari kamila ili religijski fanatici. Bili su to Europljani čijim su imenima prethodile titule: doktor, profesor, inženjer, urednik, ili umjetnik.
Autor: Peter Maass
(sa engleskog preveo M. Bahtic)
