"Kad Enver i ja pogledamo odavde, sa Žuči, sve ovo što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodnu sarajevsku teritoriju".
Ovo je rekao Safet Zajko kada smo dočekivali Novu 1993. godinu među njegovim borcima na ovom legendarnom brdu. A prva ratna godina bila je godina njihovih velikih pobjeda. Obojica, i Zajko i Šehović, su već bili slavni, legendarni komandanti. I to za samo osam mjeseci borbe. Naravno, oni će bitke na Žuči nastaviti i kasnije, sve do 17. juna '93. kada je poginuo Zajko i 27. jula iste godine kada je poginuo Šehović.
Bila je srećna okolnost da su se na čelu tih mudrih i hrabrih ratnika Prve mehanizovane i Druge motorizovane, koji su najzaslužniji za oslobađanje Žuči, našli baš njih dvojica - Šehović i Zajko. Njihovi borci i starješine su besprijekorno izvršavali zadatke, zadivljujuće se snalazili na terenu i, kao kruna svega, oslobađali, i to odozdo, stopu po stopu zlatne sarajevske zemlje na sada već legendarnoj Žuči. Njihove jedinice bile su komšije na terenu, a i njihove komande, baš komšijske, udaljene jedna od druge stotinjak metara. Zato su i njih dvojica svakog dana bili zajedno - i na Žuči, i u komandama. Također su redovno odlazili na sastanke i kod predsjednika Izetbegovića i tako učestvovali u donošenju ključnih odluka za odbranu zemlje.
Idealno su se slagali, jer su bili potpuno različiti. Zajko je tipičan primjer komandanta, bolje reći epskog junaka, koji je iznikao iz naroda. A Šehović je, opet, lik legendarnog komandanta, koji je izrastao iz reda školovanih oficira. Doduše, i Zajko je završio školu rezervnih oficira u bivšoj JNA, i to kao najbolji u klasi i imao je čin rezervnog kapetana. Ali, ipak, njegov posao, od koga je živio, bio je metalski zanat u preduzeću "Zrak".
Zajko se već '91. godine uključio u ilegalni rad Patriotske lige. On je stajao na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buća Potoka, koji su se 2. januara 1992. postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku.
U tom stroju su bili kasnije hrabri ratnici, kao rahmetli Smajo Šikalo, pa Sejo Čardaklija, braća Spahići i mnogi drugi. To će biti i okosnica brigade, kojom će kasnije, sve do smrti, komandovati Safet Zajko.
Neposredno pred agresiju i prvih dana agresije njemu i njegovim saborcima priključit će se oficiri koji će bježati iz bivše JNA; britki i hrabri Safet Isović, srce brigade, pa odmjereni i mudri Huso Imamović, Salko Muratspahić, te još neki. Ipak, neprikosnoveni autoritet Druge motorizovane bio je njezin komandant - Safet Zajko.
Jedna od prvih velikih pobjeda boraca, kojima je komandovao Safet Zajko, bila je blokada i oslobođenje kasarne "Jusuf Džonlić". Tada sam ga upoznao. Nosio je automat, blok, a na sebi je imao odjeću koja je više podsjećala na narodnu nošnju. Tada je bio nepoznat široj javnosti. A već je bio neprikosnoveni komandant boraca u podnožju Žuči.
Enver Šehović imao je drukčiji ratnički početak. Kao mlad poručnik, zadužen za vojnu muziku u kasarni "Maršal Tito" u Sarajevu, namjeravao je da se 5. i 6. aprila 1992. s kompletnom vojnom muzikom priključi narodu pred Skupštinom. Zbog toga je dobio - malo zatvora. Ipak, sa svojim prijateljem Alijom Ismetom, u aprilu, bježi iz kasarne i priključuje se braniocima Sarajeva. Prvi ratni zadatak mu je da blokira svoju dojučerašnju kasarnu.
U Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. godine obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao Trinaestom, kapetan Zajko Petnaestom. Od 1. septembra 1992. godine te brigade će promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke 8. juna 1992. godine, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, Kotu 850 i Golo brdo.
Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena Patriotske lige. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima "krijući i od sebe", kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bile su to, zapravo, diverzantske akcije. Za manje od sata njegovi vitezovi su oslobodili i Vis, i Mijatovića stranu.
Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. "Oni ne vole nazu blizinu", govorio je. Tako su se borci Druge motorizovane pomalo primicali, a četnici pomalo uzmicali i kad borbi nije ni bilo. Četnici su se čak povlačili i u kasarni Nedžarići, prepuštajući Zajkinim borcima dio kruga kasarne. Diverzijama, a i "nalijeganjem na leđa" njegovi borci su mnogo belaja zadavali četnicima i u kasarni u Rajlovcu.
Zajko je maštao da oslobodi obje kasarne, posebno onu u Rajlovcu. "Imam dosta ofocira iz ove kasarne, pa im se žuri da se vrate na posao", govorio je u šali. Nažalost, oslobođenja ovih kasarni poslije Dejtonskog sporazuma nisu dočekali ni bivši oficiri iz Raj lovca: Isović, Imamović i još neki.
Dok je Zajko, koji je imao 33 godine kad je izbio rat, nastupao donekle oprezno, 25-godišnji Enver Šehović je ratovao - prsa u prsa. Cilj mu je bio da potuče neprijatelja i zato su njegove bitke trajale i po više dana. Na primjer, za Golo brdo čak četiri dana. Javno je najavio bitku za Vogošću početkom 1993. Sad se zna da je to imalo efekta i da su četnici već, u strahu, bili otpisali ovaj dio Sarajeva. Ali, naši nisu ušli u Vogošću, jer je pucala linija u Doglodima i Azićima, pa je dio snaga sa Žuči prebačen na ovaj pravac. Šehović je tada nekoliko dana komandovao svojim borcima na ovom pravcu odakle je neočekivano zaprijetila velika opasnost Sarajevu. Na taj pravac dio snaga je prebacio i Zajko, a njegovi artiljerci uništili su nekoliko četničkih tenkova, što je presudno uticalo na zaustavljanje četničke ofanzive.
Zajko je volio da ide sa borcima u diverzije, a Šehović da komanduje i djejstvuje iz ZIS-а. Ni jedan ni drugi se nisu čuvali. Obojica su komandovali u blizini prve linije. Zajku su upoređivali sa vijetnamskim generalom Đapom, a Šehovića sa Napoleonom. Baš kao i general Đap, i Zajko je, ipak, glavne vojne škole završio kroz bitke. A Šehović je, kad bi stavio kapu na glavu, neodoljivo podsjećao na Napoleona.
Kao što je Zajko imao svoje najbliže saradnike i junake - Safeta Isovića, Smaju Šikala, Seju Cardakliju, Muzafera Mešića, Salku Muratspahića, Seju Spahića, Uzeira Sarača, Husu Imamovića, imao ih je i Enver Šehović. Zamislite te njegove saborce: Ibro Dervišević, Zahir Panjeta i brat mu Esad, Fehim Agić Aga, Juka Gojak, Mehemed Cero, Roki, Pelemiš, Zijo Kaimović, Žuta, Slaviša Sućur, Esnaf Muhović... Kakve su to sve legende sa Žuči. Čovjek samo dušu da izgubi što sve ne može da spomene.
Njihove komande bile su mjesta gdje su se okupljali i mnogi drugi, poznati komandanti. Tamo su dolazili i Nedžad Ajnadžić, i Ismet Hadžić, i Zaim Imamović, i Ferid Buljubašić, i Ahmet Sejdić... I jedan i drugi su danonoćno bili na ratištu ili u komandama. Ponekad bi ih od premora hvatao san u hodu. Šehović je, čekajući da se digne magla i da otpočne bitka za Vogošću, slatko zaspao na smrznutoj zemlji, a po njemu je padao snijeg. A kada su Zajko, Šehović, Ajnadžić i Osman Džamalija otišli u posjetu ranjenom Ismetu Hadžiću, Zajko je od premota izgubio svijest. Kad su ga ljekari vratili u život, rekao je:
"Kako sam slatko spavao".
I otišao na Žuč.
Smrti se nisu plašili. Uostalom kao i njihovi borci. Djeluje gotovo nestvarno, ali na Žuči sam prve dvije ratne godine vidio samo pet, šest boraca kako su im blijede usne i kako se plaše dok iščekuju bitku ili u toku bitke. Takvo je bilo vrijeme. Uoči bitke za Perivoj, 20. decembra 1992, gledajući kako diverzanti Juke Gojaka počinju bitku, Šehović je rekao:
"Ovdje je šansa da se preživi svega dvadeset odsto".
To je rekao mirno, kao da se na njega ne odnosi. A oko nas je od granata i metaka svih kalibara gorjela zemlja. Šehovića su rijetko uspijevali utjerati u kakav rov dok je komandovao. Vjerovao je da će preživjeti i da će ići u lov. Zajko je, opet, očekivao smrt.
"Smrt je teška, ali je časno poginuti za Bosnu", rekao je u onoj novogodišnjoj noći 1993, dok smo bili na Žuči.
Zajkinoj smrti prethodila je pogibija njegovog prijatelja i duše Druge motorizovane Safeta Isovića. Teško je primio smrt svog odanog i sposobnog saborca. Isović je poginuo 12. juna 1993. godine kada je oslobađana Mijatovića strana, a Zajko pet dana kasnije, također na Mijatovića strani. Išao je u izviđanje zajedno sa Asimom Džambasovićem, Ibrom Derviševićem i Alijom Ismetom. Završili su izviđanje i krenuli nazad. Ali, Zajku je "pozvala smrt" i on je rekao Džambasoviću da se vrate na osmatračnicu i još nešto da vide. Dok je dvogledom ponovo osmatrao teren, četnički snajperista ga je uhvatio na nišan. Odmah je izdahnuo. Bez riječi.
Šehović je bliskost smrti osjetio dan uoči pogibije. Sanjao je ružan san i protumačio ga da bi mogao poginuti. I na dan pogibije također se "osjećao čudno", predosjećajući smrt. I poginuo je 27. jula 1993. godine, a zajedno sa njim i braća Panjeta. Tačno četrdeset dana poslije Zajke. Našla gaje granata na otvorenom na Žuču, dok je komandovao odbranom Golog brda.
Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni, u kratkom razmaku otišli u legendu i jedan kraj drugog, sada i zauvijek, leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.
