Pukovnik Erdin Hrastić načelnik je Štaba našeg Ratnog vazduhoplovstva. Kao pilot u bivšoj JNA nanizao je oko 1.500 sati letenja, a kao borac i starješina naše Armije tridesetak sati. Hrastić je rođen 1958. godine u Vitezu. Završio je Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, a Vazduhoplovnu akademiju u Zadru. Čitavo vrijeme službovao je, kao pilot i oficir bivše JNA, u Petrovcu kod Skoplja, odakle ja aprila 1992. godine pobjegao i stavio se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani države Bosne i Hercegovine. U ovom ratu je, kao i većina naših pilota, bio i vazduhoplovac, a i borac u drugim jedinicama naše Armije.

Pukovnika Hrastića našao sam na aerodromu Ćoralići kod Cazina, gdje je došao u obilazak Vazduhoplovne grupe Bihać. S njim je bio i brigadir Nedžad Suljić, komandant ove vazduhoplovne grupe, te još nekoliko oficira. Na aerodromu se nalazio samo jedan avion, mali klipni, maskiran, pored kojeg smo vodili ovaj razgovor.

- Da Vas, na početku razgovora, pitam o ovom avionu pored kojeg se nalazimo?

- Ne bih mogao mnogo o njemu da kažem. Znam da je klipni, da ga je grupa naših patriota, pilota iz Bihaća, pred rat "ukrala" i sakrila negdje u šumu. Sad je tu. U ratu nam je valjao. A valjaće još, jer smo ga dovezli tek sa "renoviranja" iz Zagreba.

- Imamo li još aviona?

- Pa, imamo. To su avioni koje smo uoči, ili na početku agresije na našu zemlju oteli od četnika, odnosno od bivše JNA i razmjestili ih po livadama i šumama. Tu su bili skriveni, dok se nisu stekli uslovi da ih prebacimo na aerodrome na slobodnoj teritoriji...

- A jedan od tih aerodroma je i ovaj - Ćoralići. Kad je izgrađen?

- Prve ratne godine. Za vrlo kratko vrijeme izgradili su ga Krajišnici vlastitim snagama i vlastitom pameću. Preko njega je održavan vazdušni most sa Bihaćem do deblokade. Ovaj aerodrom značio je život za Bihaćki okrug, odnosno Unsko-sanski kanton do avgusta ove godine.

- Staje sve slijetalo na ovaj aerodrom u toku "vazdušnog mosta"?

- Avioni i helikopteri.

- Može se samo pretpostaviti kakav je bio rizik letenja. Postoje razne verzije koliko su nam četnici oborili aviona i helikoptera. Koja je prava?

- Ona koja kaže da su nam oborili jedan avion i jedan helikopter. Radi se o helikopteru u kojem su poginuli ministar Irfan Ljubijankić i drugi članovi Vladine delegacije. Takođe bih rekao da još nismo dobili zvanični izvještaj o rušenju tog helikoptera. Pretpostavljamo da je srušen, jer se čula eksplozija kad je letio iznad četničkih položaja.

- U koju kategoriju spada ovaj aerodrom? Pista je poširoka, duga...

- Ovaj je aerodrom C kategorije. Poletno-slijetna staza nije betonska, ali je stabilizovana za prilaz aviona određene težine.

- Jeste li vi slijetali na ovaj aerodrom?

- Nisam avionom, a jesam helikopterom, i to poslije deblokade. I još ću reći da se, zaista, čovjek veoma lijepo, srećno osjeća kad se spušta. Znaš da slijećeš na naš aerodrom, slobodan, u našim rukama, bezbjedan, koji može zadovoljiti mnogo toga.

- Kako je nastalo naše Ratno vazduhoplovstvo?

- Ratno vazduhoplovstvo Armije počelo se stvarati na početku agresije na našu zemlju. Prvi zadatak je bio - okupljanje kadra. Kadar je okupljen kroz tada formirane vazduhoplovne grupe u Mostaru, Sarajevu, Bihaću i Zivinicama. Kako je naša zemlja jačala, pristizala su i sredstva, pa su polahko u funkciju stavljani dijelovi našeg ratnog vazduhoplovstva. Danas smo daleko od tih početaka. Imamo Komandu Ratnog vazduhoplovstva sa svojim jedinicama, imamo pilote, tehničare, letjelice... Zadaci koje je naše ratno vazduhoplovstvo izvršilo u ratu zaista su veliki.

- Sta ste, na primjer, uradili što nije vojna tajna?

- Za sada mogu navesti one humane zadatke: prevoz ranjenika i bolesnika, spašavanje njihovih života, prevoz hrane i lijekova u enklave, razni zadaci za potrebe privrednih organizacija, izgradnja infrastrukture, izgradnja releja itd, itd... O onim drugim ne bih govorio, nije vrijeme. Ali, sigurno je, doći će jednom i to vrijeme kada ćemo moći sve da kažemo. A za sve to što smo uradili imamo brojna priznanja, usmena i pismena. Dobili smo priznanja od naroda, a i priznanje od predsjednika Izetbegovića.

- Sta imamo od letjelica u okviru našeg ratnog vazduhoplovstva?

- Od letjelica - osnova vazduhoplovstva su helikopteri. Imamo i avione.

- I imamo velika srca naših pilota, koji su, znamo, letjeli u enklave preko četničkih položaja...

- Nije tajna da su naši piloti helikopterima letjeli u enklave. Ali, to je samo jedan zadatak koji su oni izvršavali. Malo se zna da su naši piloti, i uopšte vazduhoplovni kadar, aktivno učestvovali u borbama kao pripadnici jedinica kopnene vojske. Piloti su bili komandiri izviđačko-diverzantskih jedinica, komandanti brigada i opertivnih grupa. Neki od njih su i poginuli na tim dužnostima, neki i kao obični borci. Na primjer, čitava jedna jedinica ove bihaćke Vazduhoplovne grupe u posljednjim velikim bitkama u Krajini, imala je svoj pravac napada i zonu odbrane.

- A ginuli su i u vazduhu... Leteći za Srebrenicu, Goražde, Bihać...

- Nažalost, jesu. Bez obzira na to što su svi ti letovi bili izuzetno rizični, a, eto, bili i neki tragični, svi naši piloti i tehničari uvijek su izvršavali te opasne zadatke.

- Počelo je školovanje prve generacije naših pilota. Potpisano je primirje. Ako, zaista, zavlada mir, pa nabavimo i najmodernije avione, imamo li kadrova, pilota i tehničkog osoblja, koji će moći upravljati tim letjelicama, navoditi ih i slično?

- Ma, imamo mi pilota i imaćemo ih još. Međutim, vazduhoplovna tehnika je specifična. Piloti moraju ići na preobuku za svaki tip aviona na kojima ranije nisu letjeli. Takođe, velika je razlika između istočne i zapadne tehnike. Dakle, biće potrebno dodatno školovanje pilota, odnosno preobuka, kako kod nas tako i u inostranstvu. Imamo kadra, a imaćemo, akobogda, i najmodernije avione. I vjerujem da neće proći dugo vremena kada će naši piloti upravljati našim najmodernijim letjelicama, spuštati ih na'naše aerodrome i polijetati s njih.