Sejdić je već prve ratne godine, kao komandant Prve višegradske brigade, postao slavan, baš kao i njegov ratni prijatelj Zaim Imamović. Sad, dok sjedimo u njegovom direktorskom kabinetu u Sarajevu, Sejdić ističe nekolike bitke, ili kako ih on naziva "partije šaha", sa četnicima. Prva je ona na Moremišlju 16. oktobra 1992, a druga, zajedno sa Zaimom Imamovićem, još blistavija, ona na Strgačini 25. januara '93. Tada su izbili na kapije Višegrada.
Baš poslije tih bitaka, Sejdić je došao u Sarajevo i pred komandantima Prvog korpusa izložio plan oslobađanja Višegrada. Sjećam se kako je Enver Šehović bio oduševljen, koliko tim planom, toliko i samouvjerenim Sejdićevim izlaganjem. Činilo se, tada, da je pitanje dana kada ćemo osloboditi Višegrad.
Ali, Sejdićeve "bitke života" bile su one za odbranu Goražda, aprila '94. I sam veli da su mu te bitke najdraže. Zapravo, pobjede. Prva se odigrala u predgrađu Goražda koji se zove Obarak 17. aprila '94., kada su četnici tenkovima pokušali da uđu u grad. U gradu je zavladala panika, jer je masa svijeta izašla na ulice i ljuljala se, ni sama ne znajući kuda će. I tu je blagorodna bila Sejdićeva racionalnost, ili, možda, još više, Sejdićeva naglašena samouvjerenost. Kažem Sejdiću kako su mi u Goraždu pričali da je on bio jedini koji je u tim kritičnim trenucima mogao da zaustavi te nesrećne ljude.
- Ja nisam zaustavljao te ljude, zaustavljao sam četnike - veli.
I onda objasni kako su tada borci Prve slavne višegradske na Obarku oštetili tri četnička tenka i zaustavili četnički prodor u grad na tom pravcu.
Nekoliko dana kasnije, Sejdić je sa svojim borcima, koji su inače imali zadatak da djeluju intervenlno, gdje su pucale linije, ponovo branio i odbranio Goražde od četnika koji su, pod neposrednom komandom Ratka Mladića, nadirali u pravcu "Pobjede", pa bili i uzeli neke njezine objekte. Poslije te bitke, u Goraždu je nastao slogan: "Ko brani Goražde? Goraždani! A ko brani Goraždane? Višegrađani!"
Kada je 1994. godine izvršena transformacija jedinica Istočno-bosanske operativne grupe, Sejdić je postavljen za komandanta 808. oslobodilačke brigade i s njom je, takođe, odigrao nekoliko dobrih ratnih "partija šaha".
U ratuje Sejdić izgubio brata Adema koji je poginuo, sestru Fahriju, gluhonijemu inače, koju su četnici odveli na početku rata i nikakvog glasa više o njoj nema, i oca Ibru, koji je umro. U Goraždu su, takođe s njim sudbinu dijelile supruga Dževada i kćerkice Amela i Dinela i majka Zemka.
Dejtonski mir Sejdić je dočekao ovjenčan ratnom slavom, "Zlatnim ljiljanom" i - sa činom majora. Isti čin dobio je i drugi slavni goraždanski ratnik Zaim Imamović.
U Goraždu, kaže Sejdić, to je bio visok čin. Ali, kada je došao u Sarajevo, uvjerio se da isti čin nose i oni "koji u ratu nisu postrojili ni jednu jedinicu." Tada je čin majora doživio "kao veliku grešku" što je napravljena prema njemu. Otvoreno je to rekao pretpostavljenim, pa su ga po "kratkom postupku" unaprijedili u čin pukovnika.
- Pukovnički čin sam prihvatio kao djelimično korigovanje greške -kaže Sejdić, a objektivno, zaslužio sam barem čin brigadira.
