Godine 1991, 59% stanovništva Bijeljine činili su Srbi, a 39% Bošnjaci , dok su ostali bili Hrvati i pripadnici drugih nacionalnosti. Godine 1997, Srbi su već činili više od 90% ukupnog broja stanovnika. Bijeljina je bila od ključnog značaja za strateški cilj rukovodstva bosanskih Srba da se uspostavi koridor između Srbije i Krajine.
Zauzimanje Bijeljine bilo je jedan od prvih sukoba u ovom ratu. Dana 31. marta 1992, Bijeljinu su napali i zauzeli vojnici koji su u osnovi djelovali pod komandom Željka Ražnatovića (zvanog Arkan). Tokom napada poginulo je najmanje 48 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti. Napad su organizovali članovi SDS, a oružje je paravojnim formacijama dala JNA. U Bijeljinu je Arkana pozvala SDS.
SJB Bijeljina, pod rukovodstvom lokalnog kriznog štaba SDS, izvijestila je da je kontrolu nad Bijeljinom preuzela Arkanova grupa, zajedno sa pripadnicima TO Bijeljina.
General Janković je učestvovao u razgovorima sa stranačkim vođama počev od 2. aprila 1992. i u svom dnevnom izveštaju za 4. april 2002. rekao je da "grad kontrolišu SDS i arkanovci".
Dana 3. aprila 1992, predsednik Opštinskog odbora Bijeljina zatražio je od Glavnog odbora SDS i organa Srpske skupštine da osiguraju da se JNA uzdrži od sukoba sa Srbima. Značajno je da je istog dana kad je lokalna SDS poslala taj zahtijev rukovodstvu SDS, u dnevnom izveštaju Generalštabu JNA zabilježeno da "paravojne formacije pojačavaju svoje aktivnosti" u Bijeljini. U skladu s tim zahtijevom od 3. aprila 1992. je činjenica da se u dnevnom izveštaju za dan 2. aprila 1992. bjeleži da su "organi MUP" odbili "da prihvate mješovite patrole sa JNA".
Dana 4. aprila 1992, u Bijeljinu je došla Biljana Plavšić i čestitala Arkanu. U društvu generala Praščevića i generala Jankovića, ona i Arkan su razgovarali o preuzimanju vlasti. General Janković je informisao Plavšićevu da je u sukobu poginulo "mnogo, mnogo više Muslimana" nego Srba.
Nakon preuzimanja vlasti, mnogi Bošnjaci su uhapšeni, ispitivani, premlaćivani ili mučeni u policijskoj stanici. Uvedeno je ograničenje kretanja, a ugledni Bošnjaci otpušteni su s posla. Bošnjaci su bili podvrgavani prisilnom radu, u njihove kuće su upadali i pljačkali ih i ubijali njihove ukućane. Karadžić je primio izveštaj iz CSB Bijeljina u kome se opisuje koje su mjere preduzete da bi se kontrolisala situacija u Bijeljini. U skladu s odlukom Predsedništva RS i konkretnim uputstvom koje je dao Mandić, otvoreni su brojni objekti za zatočenje. Jedan od većih logora u Bijeljini bio je logor Batković, koji je bio pod kontrolom VRS. U ovim objektima zatočenici su bili izloženi stalnom maltretiranju koje je uključivalo premlaćivanje, mučenje i prisilni rad. Mnogi su Ubijeni.
Arkan je u Bijeljini postavio privremenu vladu SDS, a posle njegovog odlaska vlasti SDS su zadržale kontrolu nad snagama bezbjednosti. Lokalna vlast SDS o situaciji u opštini izveštavala je Predsjedništvo Srpske Republike, Generalštab vojske i Ministarstvo odbrane. Za vrijeme dok je opština bila pod kontrolom SDS, razoreno je svih pet džamija u Bijeljini, a ulice u gradu su preimenovane.
Zločin u Bijeljini
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
PISMO ČOVJEKA BEZ SNA
Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djecu, prelijepu unučad, novca dovoljno... I svi misle da sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam, da mira nemam. Ja sam jednostavno bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini, zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice Sarajlić
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
O pomenutom zločinu dosta znaju: Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Slobodan Andrić, tadašnji dežurni policajac, Milan Tešić, tadašnji zamjenik komandira policije, Žiko Miljanović, tadašnji šef smjene, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.
Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila, u TAM-iću i u vojnoj STODESETKI. Ovo drugo vozilo, je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjeli na desetine policajaca.
Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pisati i obećavam ti da ću svjedočiti pred SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE U SARAJEVU.
Eto, ja kazah istinu i dušu svoju spasih!
Bivši čovjek i bivši pripadnik MUP-a RS
Bijeljina: Prva optužnica za stravične ratne
zločine
Bijeljinski Okružni sud potvrdio je prvu optužnicu za počinjeni ratni zločin protiv Danila Spasojevića (48) iz sela Hase kod Bijeljine, saopštio je danas Sud.
Okružno tužilaštvo podnijelo je 17. novembra 2009. godine optužnicu o postojanju osnovane sumnje da je Spasojević počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Zločin se dogodio 14. juna 1992. godine u Bijeljini, kada je Spasojević, nakon pijanke u kafani, odveo četvoricu srbijanskih dobrovoljaca u vojnim uniformama da opljačkaju Ramu Avdića.
Dobrovoljci Dragan Jović, Zoran Đurđević, Alen Ristić i Miodrag Živković, u pratnji Spasojevića, upali u u kuću Avdića, te su njega i ukućane počeli maltretirati i tući tražeći novac i oružje.
Oduzeli su mu dva pištolja, 395.000 dinara i 400 njemačkih maraka. Potom su njegovu kćerku Nizamu i snahu Hajretu skinuli gole i odveli u susjednu sobu gdje su ih mlatretirali i silovali.
U tim trenucima Dragan Jović je pucnjem iz automatske puške u usta ubio Ramu Avdića.
Nakon toga istjerali su iz kuće Nizamu i Hajretu i ubacili ih u automobil.
U susjedstvu su provalili u kuću Dose Todorovića i od nje su opljačkali 40.000 dinara, 2.350 DM i zlatni nakit.
Potom su se sa žtvama vozili po gradu i krenuli su prema Brčkom. Sve vrijeme srbijanski dobrovoljci su se u autu seksualno iživljavali nad Nizamom i Hajretom, te su ih iz auta izbacili u selu Čađavica na putu prema Brčkom.
Ovo je prva optužnica koju je podiglo bijeljinsko Okružno tužilaštvo za počinjne ratne zločine nad nesrpskim građanima Bijeljine.
Pred ovim tužilštvom vodi se još 11 predmeta za počinjene zločine u Bijeljini tokom 1992. i 1993. godine.
Bijeljinsko tužilaštvo je dosada primilo ukupno 66 prijava za počinjne ratne zločine za koje se optužuje 439 poznatih osoba.
Uglavnom su to prijave za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom.
U Tužilaštvu je podneseno i nekoliko prijava protiv nepozatih izvršilaca zločina nad bijeljinskim Bošnjacima tokom 1992. godine.
Onasa
LOGORI SMRTI BIJELJINA
Jos u martu 1992. godine zapocelo je stradanje Bosnjaka u ovome mjestu. Prvi pokolj nad njima izvrsile su oruzane jedinice iz Srbije pod zapovjednistvom Zeljka Raznjatovica Arkana, JNA, Seseljevi "Beli orlovi", specijalne jedinice saveznog SUP-a i dr.
To je bio samo pocetak progona, a stradanje bijeljinskih Bosnjaka nastavlja se kroz citav period agresije pa i nakon nje. Prema popisu iz 1991. godine, na podrucju Bijeljine etnicki je sastav stanovnistva bio sljedeci: Bosnjaci 30.229 (31.3%), Hrvati 492 (0.5%), Srbi 57.389 (59.4%), ostali 8.424 (8.8%).
Na podrucju bijeljinske opcine od samog pocetka agresije Srbi su, s jednim jedinim ciljem - poubijati, protjerati ili nasilno prevesti u pravoslavlje sve bosnjacko stanovnistvo - zapoceli s formiranjem koncentracionih logora.
1) Batkovic. - Logor u Batkovicu formiran je prvog aprila 1992. i vec od tada je postao muciliste za Bosnjake. U njemu su Srbi zatocenike drzali u vodi koja im je dopirala do grla, prebijane su im noge, guljena koza s ledja, vadjene oci. Logorasi su molili da ih ubiju, ali su Srbi to odbijali, jer su uzivali u mucenju nemocnih ljudi.
Svojedobno je u Ljubljani objavljen djelomican popis zatocenika batkovickog koncentracionog logora koji su bili razmijenjeni nakon dugotrajnog zatocenistva. U tome popisu poimence su spomenuti zatoceni Bosnjaci uglavnom iz gradova Podrinja, i to: Vlasenice 121, Zvornika 20, Sekovica 16, Kalesije 69, Koraja 10, Brckog 5, Tuzle 10, ostalih mjesta 25 i iz nepoznatih mjesta 25. Takodjer su 42 zatocenika iz Batkovica prebaceni u Karlovac i dalje - u zemlje zapadne Evrope, u sklopu smisljenog scenarija raseljavanja Bosnjaka po svijetu.
Znacajne podatke o Batkovicu, mozda najstrasnijem srpskom kazamatu, nalazimo u prici jednog zatocenog Bosnjaka koji je, prosavsi kroz mnoge srpske logore u Bosni i Hercegovini, na koncu stigao do Batkovica, odakle je kasnije razmijenjen. Najvjerovatnije je ovo bio jedan od najvaznijih srpskih koncentracionih logora. U njemu su dugo tamnovali i imami Osman-ef. Kavazovic iz Brezova Polja i Ruvejd-ef. Jahic iz Divica.
Ovaj je konclogor, izmedju ostalih, bio muciliste i mnogih Bosnjaka Krajisnika. Samo iz Manjace, agresor je izdvojio za batkovicki kazamat 532 logorasa s podrucja Bosanske krajine. Prema pricanju Nehrua Delkica i Nedzada Bejtica, koji su nakon 503 dana razmijenjeni, u Batkovicu su se smjenjivale grupe zarobljenih Bosnjaka: neki su razmjenjivani, a novi tek dovodjeni.
U prosjeku, oko 2.500 ljudi svakodnevno je bilo zatoceno u ovom logoru. O stanju u kojem su bili najrjecitije svjedoce rijeci jednog od njih:
"To su dva hangara 50 x 30 m u kojima se skladistilo zito... Cuvala nas je neka vojna policija sa smjenama od po 50 cuvara. Zloglasan nam je bio Marko, koji je bio cuvar u zenickom KPD-u. Radili smo sve fizicke poslove, od kopanja u polju, gradjevina, do kopanja cetnickih rovova na prvim cetnickim linijama. U jednoj zasjedi kod Teocaka ubijeno je 17 logorasa. Spasio se samo Nihad Kljucanin, koji je noktorezom razrezao ceradu, uz jos jednog mladica. Dvojicu logorasa zaklao je jedan cetnik iz Kljuca, prepoznavsi svoje komsije pred "Zitoprometom" u Bijeljini, gdje smo radili na utovaru. Islamagic se zvao jedan. Zaklani su grlicem flase."
N. N. iz Cerske, Bosnjakinja, zatocenica u srpskom konclogoru Pilica kod Zvornika, izjavila je da je nakon dva mjeseca svoga zatocenistva u tom logoru deportirana u Batkovic. U svojoj izjavi ona svjedoci: "Uveli su me u jednu sobu u kojoj je moglo biti oko 100 djevojaka od 13 do 25 godina starosti. Tu sam prezivjela, zajedno sa svim tim djevojkama, sva moguca ponizenja..." Ispricala je, dalje, kako su ih Srbi preko dana vodili na razna imanja da rade teske poljoprivredne poslove, najmanje po devet sati dnevno, prisiljavajuci ih, cesto, da sa sebe skinu svu odjecu i tako, nage, kopaju.
Tokom sudjenja u Tuzli ratnom zlocincu Draganu Ilicu, vojnom policajcu i komandiru unutrasnjeg obezbjedjenja, jednom od brojnih mucitelja u Batkovicu, prezivjeli svjedoci su javnosti otkrili brojne nepoznate detalje o stravi kroz koju su prolazili tokom svog tamnovanja u ovom logoru. Spomenuti zlocinac je svoje zrtve gazio nogama, tukao pistoljem i palicom, samarao, iznurivao gladju, prisilnim radom, itd.
2) Vojna kasarna u Bijeljini bila je muciliste preko 1.230 Bosnjaka.
3) Privatni posjedi. - Sudeci po izjavama zatocenika iz Batkovica, Srbi su formirali i velik broj siroj javnosti nedostupnih malih logora za Bosnjake, od Petrovca do Bijeljine, gdje jos uvijek drze zatocenike kao robove.
Ovi minilogori nalaze se po privatnim posjedima, a pojedine srpske obitelji iskoristavaju zatocene Bosnjake kao besplatnu radnu snagu; navodno su im urucene sudske presude po kojima su osudjeni na robiju, jer su "kao gradjani 'Republike Srpske' izveli oruzanu pobunu protiv iste".
Na pitanje zasto ih nisu pobili, najbolji odgovor daje jedan od ovih nesretnika, koji je, izmedju ostaloga, ispricao i ovo: "Kada smo nosili teret na Teocak, cetnik mi je rekao:'Vidis, ja sam vas zelio sve pobiti. Sada vidim da mi trebate. Bolje da ti ovo nosis nego ja.'
Zločinci iz Bijeljine još nisu kažnjeni
Ni 18 godina nakon zločina nad civilima Bijeljine, prvih dana aprila 1992. godine, još se zvanično ne zna ko je naredio, a ko je od pripadnika elitne vojne jedinice - Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, ali i njihovih domaćih pomagača, proveo u nedjelo ubijanje nedužnih ljudi.
Iako haške optužnice i presude za ratne zločine tadašnjim zvaničnicima Republike Srpske, među kojima i one Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku, spominju zločine u Bijeljini, istina o nižerangiranim političarima i zvaničnicima odgovornima za pokolje nad civilima ovoga grada još je dobro čuvana tajna, najviše zahvaljujući propagandi pojedinih medija i nemoralnoj ulozi Okružnog tužilaštva Bijeljina.
Arkan i Mauzer
Nevladin sektor, mediji, lokalni zvaničnici, ali i vlast manjeg bh. entiteta, baš kao i 1992. godine, i danas će aprilske zločine nad civilima Bijeljine zvati "aprilski događaji" i pitat će se čija je istina istinitija, onih koji kažu da je tih dana Bijeljina oslobođena ili onih koji kažu da je okupirana.
A istina jeste da je u režiranim sukobima takozvanih "paravojnih snaga", kako se zvanično još navodi, prvih dana aprila 1992. godine, prema svjedočenjima porodica žrtava, ubijeno najmanje 90 civila nesrpske nacionalnosti, dok nijedan uniformisani ratnik nije ranjen niti poginuo.
Također je bolna istina da za te, kao ni za ostale zločine u periodu 1992-1995., za srušene islamske vjerske objekte, za 35.000 protjeranih i hiljade zatočenih u logoru Batković niko nikad nije odgovarao. Nijedan tužilac do sada se nije upitao ko je platio i doveo ubice, ko je iskoristio paniku, strah i naoružane grupe za režiranu krvavu predstavu?
Predrag Ješurić kao čelni čovjek policije nije pokrenuo policiju da spriječi sukobe i zločine, komanda elitne mehanizovane jedinice tadašnje JNA, stacionirane u bijeljinskoj kasarni, također se nije oglasila niti reagirala, a Biljana Plavšić, općinsko rukovodstvo, rukovodstvo SAO Semberija i Majevica, te članovi Kriznog štaba na čelu sa Ljubišom Savićem Mauzerom grlili su se i ljubili sa "spasiteljem" Željkom Ražnatovićem Arkanom u isto vrijeme dok su bijeljinski Bošnjaci, Albanci i Romi sahranjivali svoje bližnje ili tragali za nestalima.
Mauzer i Arkan su u godinama nakon rata ubijeni, no, njih dvojica su bili samo realizatori zamisli onih koji danas žive životom mirnih, uglednih i zaslužnih građana, bezbjedni od onih kojima bi pravda i istina trebale biti na prvom mjestu.
Zbog porodica ubijenih i nestalih, bijeljinski i janjanski Bošnjaci od istine neće odustati. Drugog aprila, u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, u Atik džamiji proučen je tevhid, a na mezarju Lipić-Selimovići proučena je Fatiha za sve šehide Bijeljine. Saopćenjima su se oglasili BZK "Preporod" i Udruženje "Povratak", podsjetivši da krvavi zločini još nisu procesuirani, a zločinci nisu kažnjeni.
S druge strane, a istim povodom, Šešeljev vojvoda Mirko Blagojević, sa saradnicima, položio je vijence i cvijeće na spomenik "oslobodiocima" Bijeljine. Braneći svog vođu, haškog optuženika Vojislava Šešelja, Mirko Blagojević, čiji su radikali početkom aprila 1992. godine bili s oružjem na ulicama Bijeljine, na jednoj od pres-konferencija tvrdi da njegovi ljudi nisu činili zločine, ali zna ko jeste:
- U Bijeljini smo se trudili da uvijek budemo na drugom kraju grada, što dalje od njih. To je bilo vrijeme ratnih sukoba. Zahvaljujući tome što ih je doveo Mauzer, odmah su preuzeli kompletnu vlast u Bijeljini. Nijedan zločin u Bijeljini nije mogao učiniti niko drugi do Arkanovi ljudi - kaže vojvoda Mirko Blagojević.
Ratna proba
Naravno, Mirko Blagojević neće reći, ali neko bi morao konačno konstatirati da je planerima agresije na Bosnu i Hercegovinu i tvorcima ratnog scenarija Bijeljina poslužila za krvavu ratnu probu, uvježbavanje prvoboraca i dobrovoljaca, od kojih će neki kasnije počiniti zločine u Zvorniku, Brčkom, Tuzli, Sarajevu, Srebrenici.
I, konačno, neko bi izvođenjem pred lice pravde i zatvorskim kaznama trebao platiti za svakog nedužnog čovjeka ubijenog u toj krvavoj zločinačkoj zamisli.
Šta čeka Novak Kovačević
Bošnjačka zajednica kulture Preporod Bijeljina i Janja i ove godine saopćenjem je podsjetila da zločini još nisu procesuirani, a naredbodavci i počinitelji nisu kažnjeni.
- Ove godine navršilo se 18 godina od pokolja civila u Bijeljini u aprilu 1992. godine, u režiji domaće vlasti i u izvedbi ubica iz Srbije, pod vodstvom Željka Ražnatovića Arkana. I dok fašisti na gradskom trgu slave nekakav dan oslobođenja i pričaju bajke o nepostojećim borbama na ulicama grada, žrtve i članovi porodica ubijenih još jednom pitaju kad će biti procesuirani ovi svirepi zločini? Koliko još godina treba da prođe da bijeljinsko Okružno tužilaštvo, na čelu s glavnim tužiocem Novakom Kovačevićem, otvori istragu o ovom slučaju, o masovnom ubijanju nevinih građana ovoga grada, čija je jedina krivica bila njihovo ime i prezime? Koliko ćemo još godina čekati da saznamo ko je naredio i organizirao progon 35 hiljada Bošnjaka, odvođenje hiljada ljudi na prisilni rad, ubijanje stotina građana, rušenje džamija, torturu u logoru Batković? U ovom gradu i dalje žive direktni učesnici tih događaja i vrijeme je da počnu polagati račune za ono što su učinili - navodi se u saopćenju.
