Nakon što sam mu prepričala svoj zivot, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo. Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.

Krajem travnja 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokusao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.

Priča iz pakla

Muža su odveli na prinudni rad u logor. Ostala sam sa djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan a da toga uopće nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.

Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vristala je. I ja sam. A oni su se stravično smijali. Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo.

Ipak, ostadoh živa.

Nije mi lako pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?

Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali ubiti. Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na bajonet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu.

Izbavljenje

I tako smo živjeli do 18. travnja 1993. godine. Taj dan je naišao jedan covjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM. Pustio nas je da idemo kuda želimo. Otisla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglicki kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. Sa 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Ličila sam na avet.

Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Mada sam mislila da se nista više lijepo ne moze desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž.

Nisam vjerovala da ce se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U kolovozu 1994. godine je sa još jednim zatočenikom uspio pobjeci. Išli su kroz šume i skrivali se. Na žalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti ako sazna sto su mi radili. Pitala sam se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.....Nije me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.

Život u miru

Danas sam 60% invalid. Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na psiho-terapije. Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom. Mjesečno primam 90KM socijalne pomoci. Lijekovi koje treba da pijem koštaju 250KM. Nemam tih para.

U siječnju prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuca u Bijeljini obnovljena i da se možemo vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovana? Nismo izašli. Ovaj mjesec, 19. svibnja, dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim. Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na televiziji.

Jedva preživljavam. Ali sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hoću da ih gledam dok rastu. Hoću da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju ce moći izdržavati.

plbih.org

Idi gore Štampaj

INDEX Genocid Ispovjest silovanih Bo... Bijeljina - Priča iz p...