Ko je Amira Kovač - Biografija

Almira Kovač mlada autorica, država koja nema mladosti nema ni budućnosti!

Amira Kovač, rođena 26.11.1990. god. u selu Sovići, nadomak Jablanice. Sa svojim ocem Ahmedom, majkom Zibom, sestrom Vernesom i bratom Husom je živila u porodičnoj kući u već pomenutom selu sve do 16.4.1993, kad su od snaga HVO-a protjerani iz svog doma koji je tad i zapaljen. Njenog oca, gosp. Ahmeda Kovač su odvojili od njih i odveli u logor u Ljubuškom,a potom u logor "Heliodrom" u Mostaru.
Od tog dana njen život i život njene porodice je bio u Božijim rukama. Iz Sovića odlaze u Gornji Vakuf, gdje su proveli 5 sedmica. Nakon toga vraćaju se u Jablanicu i dane provode u neizvjesnosti za njihovim ocem i za krovom nad glavom. Nakon 11 mjeseci njen otac je pušten iz logora i zajedno sa ostalih četvero članova porodice među kojima je i Amira traže smještaj. Njihovo skrovište koje je trajalo 8 godina je bilo u domu vojnika HVO koji je njih tog tužnog 16.4.1993. god. "istjerao" iz njihovog doma.
Danas žive u kući koju su sami napravili bez ičije pomoći. Amira je ove godine završila Opću Gimnaziju u Jablanici i namjerava upisati "fakultet za poslovni menadžment" u Mostaru. Član je mnogih sekcija, a najdraže su joj "dramska sekcija" i "kurs islama". Ova veoma mlada talentirana djevojka je počela pisanjem još od djetinjstva a njene priče su prožete tugom, sjetom na nesretno djetinjstvo koje je uništio rat, ali ipak ponosna Bošnjakinja koja gleda u budućnost i porukom da se takvo nešto ne smije nikad više ponoviti.


Autor je mnogih ljubavnih i patriotskih priča, a neke od njih imate pirliku proćitati i ovdje. Kaže za sebe, da voli svoju domovinu, da uživa u slušanju lijepih rječi o njoj i da že uvijek njeni politički pogledi biti "Ne bude li Bosne, tada neće biti ni nas", a to bi ujedno bila njena poruka svojim vršnjacima i budućim generacijama!

Web portal plbih.org


Jablanico izdržat ćeš sve kletve


U projektu "Talenti-mladi pisci i recitatori Jablanice", Amira Kovač je nagrađena kao najbolji recitator u izvedbi pjesama Nedžada Ibrišimović "Bosna" i Musa-Ćazim Ćatić "Teubei nesuh", a od pet njenih radova, rad "Jablanico izdržat ćeš sve kletve" izabran kao najbolji, i sve to pod pokroviteljstvom BZK "PREPOROD" U JABLANICI. Njen nagrađeni rad objavljujemo u cjelosti!

Žao mi je sto moram početi sa tužnom pričom, ali mi u ovom trenutku ona, kao i moja Jablanica , leži na srcu.
Jablanica, mali gradić na rijeci Neretvi, sa mnogo znamenitosti...

Ja sam kao dijete ovog grada, ponosna na svog oca, sve borce i šehide koji su dali život za svoj grad.Imala sam samo ne pune dvije godine kada se desio taj stravični zločin nad bošnjačkim stanovništvom. Živjela sam u okolnom selu nadomak Jablanice, kao bezgrješno dijete.Oca su mi odveli do mene, bacili mene iz njegovog naručja i prepustili sudbini.Nedugo za tim, došao je Čovjek u vojničkom odjelu po moju mamu, brata,sestru i mene.Sa svim izbjeglicama bili smo na kamionu koji je vozio u nepoznato.
Doveli su nas u Gornji Vakuf gdje smo proveli tužnih četrdeset dana.Vratili smo se u Jablanicu bez odjeće, obuće, hrane i očeva.Našli smo smještaj u kampu.Svu zahvalnost smo pružali Bogu, jer imamo krov nad glavom.Nažalost, u našoj sreći je moralo biti nesreće.Granate padaju,djeca plaču, mi se trudimo da izađemo iz kampa kojeg je trenutno granata pogodila.
Izvukli smo se živi i zdravi, ali opet bez ičega.Hodali smo ulicama Jablanice moleći za koru hljeba.Ja sam bila puno vezana za oca, ali nisam znala gdje je i kako je.
Naišao je slučajni prolaznik u kojem sam vidjela njega,baš njega.Mog oca sa zelenim ali uplakanim očima.Trčala sam za njim, zvala ga, molila da me zagrli.Bio je to moj drugi otac ali bez kape,jer je moj otac imao kapu kad je otišao,i nije se vratio.
Majka je plakala za mnom,za mojim ocem,za nama.
Lutajući gradom našli smo skrovište u podrumu hotela Jablanica.Imali smo četiri gajbe da spavamo na njima.Otimali smo se za kašiku više i za mrvu hljeba.
Jednog dana su majka,brat i sestra otišli tražiti drugi smještaj jer sam ja ovdje vec dobila upalu pluća.Kad su se vratili nije me bilo.Našli su me u ćosku kupatila,kako jedem krpu koja služi za čišćenje kupatila.Plakali su nada mnom.A o ocu ni traga ni glasa.Mrtav je,živ je,pate ga u logoru-bile su jedine informacije koje su se širile Jablaniciom.Noćima sam sanjala taj lik koji je dolazio da me vidi,da mi da slatkiša,ali svakim buđenjem sve je bilo isto.Napokon je Sunce i nad nama zasjalo.Stiglo nam je pismo do oca koji javlja da je živ i zdrav.Taj dan sam bila veoma sretna,ali i uplakana ipak ga nije bilo.
Jedanaest mjeseci je proslo kako moje oči ne gledaju njegove, kako suza u mojim očima ne nestaje.Bolni su bili ti dani,bolna je sudbina naša.
Pitala sam se, zar neko može biti takav dušman da mi uzme ono što me donijelo na ovaj svijet.
Vjere u Boga nije nestajalo, molitve su se izgovarale svaki minut.
Došao je i taj tren:"Moj babo se vraća!",bile su moje jedine riječi.
Kad sam ga ugledala:to ispaćeno lice, mršavo tijelo i oči pune suza, bila sam najsretnija.Iako nije imao snage da hoda, zagrlio nas je i rekao:"Vratio se babo živ i zdrav!"Otišli smo kući,plakali,smijali i ljubili se.
Ovaj tužni sadržaj moje priće znam od svojih roditelja i bliže rodbine.


Danas živim u ovom istom gradu,sretna sam i zadovoljna.Moj otac i moja porodica su pored mene, vole me i paze.Mnogo djece je izgubilo svoje očeve koji su branili Jablanicu i Bosnu i Hercegovinu.To su naši šehidi koji su ponos ovog grada.Kroz ovu tužnu, ali istinitu priču ispričala sam vam sudbinu naše Jablanice.
Mnogo kletvi je palo na nju, ali je opet tu, uzeli su mnogo života, ali nas opet ima.
Ako sam i na što ponosna u svom životu,to je ovaj prekrasni gradić.Uz svog oca, koji je kao i mi pretrpio mnoge udarce, poniženja i bol,danas pričam o Jablanici.
Jablanico hvala ti što sam tvoj stanovnik.Jablanico hvala ti što si izdržala mnoge kletve i vratila mog oca meni.

Amira Kovač Jablanica

PLBiH.ORG - Patriotska liga BiH


Moj prvi odlazak u Potočare, Srebrenicu pečat Bosne i Hercegovine


Probudih se, a nisam ni spavala. Noć mi je trajala kao nijedna do sad. Legla sam s namjerom da zaspem, da usnijem nešto lijepo, da bi mi ovaj današnji dan prošao lakše. Slike masakra i genocida, najbrutalnijeg zločina u Evropi nakon drugog svjetskog rata bile su mi pred očima. Nisam se bojala jer nemam čega, plakala jesam i noć molila da mi pomogne, da me ne izda duša sa mojih osamnaest godina. Kiša je padala kako iz neba, tako i iz mojih očiju.Put težak a misli još teže. Bosno moja, zar su nas morali ubijatii da bi bili sretni? Bosno moja zar su moji vršnjaci morali biti zaklani, da ih ne bi progonio njihov plač? Samo su dva pitanja od milion njih koja su mi se vrtila po glavi, a na koje nije bilo odgovora. Uzvišeni plače i snagu daje, a zločinci bježe u svoje domove iz kojih bdije crnina. Prolazeći Sarajevom, osjetih mir u duši, sve do Kladnja. Idući dalje, osjećala sam se kao praznina, duša kao da mi je presahla. Svako sto metara po jedan policajac RS, svako sto metara monstrum koji nam pokazuje put prema memorijalnom centru-Potočari.

Iako sad nisu bili naoružani nožem i žicom, iz njihovih glava, očiju i ruka virila  je krv nevine djece, ljudi, bol i jad silovanih majki. 1995 godine, imali su sve potrebno da nas unište, a što nas danas nisu pucali. Je li problem bio što nas je desetinama hiljada bilo više od njih. Nismo ni danas bili naoružani kao ni tog 11.7.95 godine, pa što nas ne pucaju? Što?.
Žuta tabla na kojoj piše Srebrenica. O, tugo moja, zašto svoje noge ne osjećam, zašto mi vilica jedna od drugu udara, zašto mi srce ne kuca, zašto? Zašto se zgrozim na taj porušeni gradić, zašto je svako stablo u njemu crnu?- odjekivalo je u mojoj glavi. Gledajući u sve porušene objekte, rušila sam se i ja. Rušila se moja snaga koju sam mukotrpno čuvala. Na svakom brdu sam vidjela monstrume i među njima najgoreg, koji tvrdi: Neće vam niko ništa!"
 Srebrenico, o historijo naša krvlju tvojom ispisana. Duša mi je jecala, kao da će pući, svaki prolaznik mi je bio novi uzdah. Ezan uči, a gledam u tu fabriku terora, ne znam kako da se još izrazim a da ne umanjim njeno čemerno značenje. Krvnik je u njoj rezao grkljane bebama jer su u majčinim naručjima plakale. Pogan ljudska je baš tu, pivske flaše ubotrebljavao da bi žene uzbudio, da bi ih uništio, da bi od njihovih tjela, napravili tjela bludnica. Taj zlikovac je baš u ovoj fabrici natjerao sestru da pije krv zaklanog brata svoga. Bože, je li se ovo zaista desilo ovoj mojoj Bosni?, a hodža me prekide u mome razmišljanju:" Allahu ekber."


 Klanjajući dženazu 534 nevine žrtve, nebo je orilo. Posljedni ispraćaj za njihove jedva pronađene kosti poklonilo oko 50 000 ljudi, 50 000 uplakanih ljudi. Gledajući kako majke gube svijest nad mezarovima svoje djece, muževa i očeva jecala sam. Nisam znala ništa drugo, osim jecati. Umrijeh, umrijeh, umrijeh!"- čulo se od iznemogle majke koju nose sa tabuta njenog sina. Odjekuju te riječi u meni, odjekuje Bosna moja, odjekuje svako izgovoreno ime nevine žrtve.
Bože, zar je naša vjera toliko čista i jaka, da su pogan ovog svijeta litre krvi naših očeva danas pretvorili u katran. Naše majke u paćenice, na koje su cijenu stavljali. Gospodaru, Tebi se obraćam, zaštiti naše majke od tih pogana, neka njihova suza bude molitva za sve mučki ubijene bošnjake.
Danas je nas oko 50 000 bilo u Potočarima, noćas su opet tu samo one. Danas niko nama nijednu ružnu riječ nije rekao,a sutra će naše majke gledati u tri prsta i slušati riječi Nož, žica, Srebrenica." Riječi koje srce kidaju na hiljadu komadića, riječi koje ukazuju na njihov život 1995 pa i do danas.
Svemogući Bože, znamo da čuvaš za njih nagoru kaznu u vječnom životu, ali olakšaj našim majkama, svim preživjelim Bošnjacima najbrutalnijeg zločina i osudi te monstrume.
Riječi idu, kao i moje suze dok ovo pišem. Pisala bih još, ali čemu. Kome služe ove moje riječi sem što ćemo se mi suosjećajna bića možda rasplakati uz njih. Otiđoh ja prvi put u Potočare, vratih se ja svojoj Jablanici naboranog i napaćenog lica. Nema tih krupnih očiju koje gledaju na svoju domovinu kao na najsvetije mjesto, nema tog osmijeha koji mi je svaki dan ispunjavao neizmjernom ljepotom. S ovom mojom pričom, suzama u očima i presahlom dušom, odajem počast svim žrtvama Srebrenice, Podrinja i Bosne i Hercegovine. Dragi moji Bosanci i Hercegovici, neka nam ovo bude opomena za čitav život, da mi nemamo tih prijatelja koji nas okružuju onda kad Bosna umire, nemamo i NIKAD ih nećemo imati.

Amira Kovač Jablanica

PLBiH.ORG - Patriotska liga BiH