Agresija na BiH

Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine, koji je trajao od 6. aprila 1992. do 14. septembra 1995. godine između Srbije i Crne Gore, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Bosna i Hercegovina je zvanično podigla optužnicu protiv Srbije i Crne Gore za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Sud je 21. februara 2007. objavio presudu u kojoj je zaključio da je rat imao međunarodni karakter.

Pretpostavlja se da je u gotovo četvorogodišnjem ratu stradalo između 100.000 i 200.000 ljudi, dok je preko dva miliona stanovnika moralo napustiti svoje domove.

Raspad Jugoslavije

Rat u Bosni i Hercegovini je usko vezan sa raspadom Jugoslavije. Jugoslavenska kriza počinje slabljenjem dotadašnje komunističke vlasti, a što se može okarakterisati kao dio općih promjena koje su uslijedile završetkom Hladnog rata u svijetu. U slučaju Jugoslavije, komunizam je sve više gubio ideološku snagu pred najezdom nacionalističkih i separatističkih ideologija krajem 1988. i početkom 1989. godine, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini, te u manjoj mjeri i u Sloveniji.

Ovaj proces je također proporcionalan sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, koji je svoj put započeo odazivajući se na buđenje iste nacionalističke ideologije, te postavljajući se kao vođa Srba na Kosovu 1989. godine. Osnovni cilj Miloševićeve politike je bilo osvajanje vlasti i dominacije nad jugoslovenskom federacijom. Da bi ostvario svoj cilj, Milošević je iscenirao nekoliko procesa, koji su doveli do preuzimanju vlasti prije svega u Vojvodini i Crnoj Gori, postavljajući na vlast garnituru političara koji su odgovarali njegovoj viziji buduće Jugoslavije. Ta vizija se zasnivala na dominaciji Srbije kao najmnogoljudnije republike u SFRJ, te Miloševiću kao vođi Srbije. Kriza Jugoslavije se pogoršava nakon što Milošević manipuliše proces, koji je doveo do obaranja vlasti Kosovskih Albanaca na Kosovu, nakon čega konsolidira kontrolu nad gotovo pola Jugoslavije. Ovakav odnos snaga dovodi do reakcije drugih republika, a prevenstveno Slovenije.

Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 20. januara 1990. godine Milošević je po prvi put upotrebio svoju dominaciju za obstrukciju mnogih Ustavnih amandmana, koje su slovenski predstavnici u saveznom parlamentu pokušali da sprovedu, kako bi se ponovo uspostavio balans u snagama između saveznih republika. Kongres se završava debaklom i napuštanjem delegata iz Slovenije i Hrvatske, što se može okarakterisati i kao početak raspada Jugoslavije.

Produbljenje krize omogućava nacionalističkim opcijama da dođu do vlasti, među kojima najviše dolazi do izražaja Franjo Tuđman u Hrvatskoj, koji se javlja kao pandan Miloševićevoj nacionalističkoj politici. Slovenija i Hrvatska nedugo potom započinju proces osamostaljivanja i proglašavanja nezavisnosti, koji vode u oružane sukobe. Ovo je pogotovo slučaj sa Hrvatskom, koja je u to vrijeme imala izraženu srpsku manjinu, kako u provinciji (sjeverna Dalmacija i područje oko Knina, Lika, Kordun, Banija), tako i u velikim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Vukovar).

Situacija u Bosni i Hercegovini

Popis stanovništva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4.377.033 stanovnika.

 

Izvod iz popisa stanovništva BiH 1991. godine
Narod	Broj	Udio u ukupnom broju stanovnika
Bošnjaci1	1.902.956	43.47 %
Srbi	1.366.104	31.21 %
Hrvati	760.852	17.38 %
Jugoslaveni	242.682	5.54 %
Ostali2	104.439	2.38 %

 

¹ Pri popisu stanovništva 1991. godine nije postojala mogućnost izjašnjavanja kao Bošnjak.

² Pod kategoriju ostali su navedeni slijedeći narodi i narodnosti: Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Albanci, česi, Italijani, židovi, Mađari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, te ostali sa nepoznatim, regionalnim i neizjavljenom nacionalnom pripadnošću.

Po popisu stanovništva Bošnjaci su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 općina (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili većina u 20 općina (6 relativna, 14 apsolutna).^{vidi Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.}

Na prvim slobodnim demokratskim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). ^{vidi Izbori u Bosni i Hercegovini}

 

Izvod iz rezultata izbora 1990.godine u BiH
Politička partija	Broj predstavnika	Procenat osvojenih glasova
Stranka demokratske akcije SDA	86	- %
Srpska demokratska stranka SDS	72	- %
Hrvatska demokratska zajednica BiH HDZ BiH	46	- %
Ostali1	26	- %

¹

Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike BiH izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Završetak raspada SFRJ, započet slovenskim proglašenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na sticanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991. godine intenzivirani ratni sukobi između JNA i Hrvatske vojske (tada republičkog Ministarstva unutarnjih poslova (MUPH) i jedinica Zbora narodne garde (ZNG). JNA je koristila teritorije BiH kao odskočnu dasku za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji išle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju 3. oktobra 1991.godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupština BiH je, reagirajući na slijed događaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.

Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja tzv. srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje tzv. samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Bosanska Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije poduzela nikakve dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991. godine u Grudama je proglašena i tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992. godine "autonomne oblasti" formalno proglasio tzv. Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS) prije nego što je Skupština BiH 25. januara 1992. godine uopšte donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje tzv. Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom slučaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovački teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine su mu služile kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je počeo planirati stvaranje tzv. srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Iznenađenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su podsjećale na srpske autonomne oblasti. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na područjima gdje su nacionalne stranke osvojile većinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz već postojeći, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objašnjavalo se brigom za zaštitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u RBiH nisu bila ugrožavana, a njihovo učešće u državnoj vlasti bilo je proporcionalno, stvaranje nacionalnih zajednica je predstavljalo antiustavni pokušaj podjele države i pripajanja teritorija susjednim državama po planovima i kartama političkog vodstva Srbije i Hrvatske. Sami akti su obrazloženi organiziranjem pojedinog naroda, samoupravom usljed nesposobnosti i neusaglašenosti centralnog aparata, kao i samoodbranom usljed neefikasnosti republičkog MUP-a, te raspadom Teritorijalne odbrane BiH i osnivanjem niza paravojnih jedinica po nacionalnoj osnovi (Patriotska liga, Hrvatsko vijeće odbrane, te niza srpskih dobrovoljačkih jedinica, koje su potpomagane od strane JNA i dobrovoljačkih jedinica sa teritorije Srbije). Samim tim činom bile su jasne poruke vodećih političara koji su govorili o jedinstvu i nedjeljivosti BiH, a radili na podjeli BiH stvaranjem nezavisne vlasti, posebne policije, uprave, vojske, komunikacijskog i monetarnog sistema.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno političkih jedinica u Republici BiH bio je pokušaj državnih organa da se po svaku cijenu očuva mir. Političke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da učestvuju u republičkoj vlasti. Uz lojalne građane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglašene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito otežane i ometane. Uz očevidno razbijačku politiku SDS-a, uloga trećeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovački) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, čiji su vrhunac sastanci Boban-Karadžić u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na očuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logičan izbor. Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. S pravom se može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice. Da BiH nije stekla međunarodno priznanje prije rata, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela ostvariti tokom rata.

Počeci rata

Rast napetosti u Republici BiH doveo je do masovnog ličnog naoružavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republičkog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Bošnjaka prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja. Smatra se da je stvarni broj oružja u posjedu građana bio gotovo triput veći.

Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991. godine. Selo je napadnuto u djelovanju JNA u agresiji prema Hrvatskoj u akciji u smjeru Dubrovnika. Nakon uništenja sela, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu. Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da selo Ravno uopće nije u BiH. Selo je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi korištenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.

Propagandnim ratom JNA mogu se takođe dodati napadi srpskih paravojnih formacija u Posavini, koji su na tadašnjoj Radio televiziji Sarajevo prikazani, kao marginalni lokalni sukob, sa posjetom na licu mjesta, tada politički visoko rangiranih Fikreta Abdića i Biljane Plavšić. Slične akcije poduzimali su i drugi političari (Stjepan Kljuić) npr. u propuštanju kolone tenkova na Gornjem Malovanu, koja je zaustavljena od lokalnog stanovništva i politički organiziranih pojedinaca. Kolona je propuštena i tenkovi su kasnije korišteni u akcijama zauzimanja Kupresa. Takođe je interesantna akcija zauzimanja releje na Vlašiću 1992. godine, koja je direktno prenošena na Prvom programu Radio Sarajeva. Sve do zauzimanja releja od strane JNA, mogli su se čuti komentari zaposlenika, kao i poziv na pomoć. Nakon zauzimanja releja, emitovanje programa je nastavljeno bez komentara.

Od jeseni 1991. godine do početka rata, širom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a BiH presreću kamione s oružjem za koje niko ne zna "odakle su i kuda idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, često prave ekscese i otvaraju nasumičnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrše kontrolu saobraćaja. Sve ćešće su noćne pucnjave.

Sve veći broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republičko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republičkog MUP-a, jedinog oružanog sastava koji je zadržan pod nadzorom republičkih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je počeo provoditi mobilizaciju, iako je republičko Predsjedništvo preporučilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se održao red, čak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Milutinom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a BiH i JNA, bez većih rezultata. Iako je zapovjedništvo nad bosanskohercegovačkom TO-om spadalo u nadležnost republičkih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljević bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima. Oduzimanje oružja Teritorijalne odbrane od strane JNA nije išlo jednostavno i bez otpora. U općinama sa večinskim hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom, općinske su vlasti uspješno odbile predavanje oružja JNA i opkoljavanjem i zauzimanjem skladišta opreme JNA, došle do neznatnih zaliha oružja i materijalno tehničkih sredstava. Politički sukobi između HDZ BiH i SDA u tim općinama započeti su načinom podjele plijena, te organizacijom blokade manjih skladišta u središnjoj Bosni.

Antiratni protesti

Početkom 1992. godine u Sarajevu i širom BiH se javljaju antiratni protesti.

 

Referendum 1992.

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne jedinice su podigle u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima (Bosanski Å amac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojeg su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1. mart 1992.) podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do službenog početka rata.

Tokom marta rukovodstvo SDS-a završava pripreme za početak rata. Dovršava se formiranje "srpskih opština", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republičkog MUP-a koji su trebali činiti srpski MUP. Potkraj marta bilježe se mjestimična puškaranja (23. marta u Goraždu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka aprila 1992. proširili cijelom Bosnom i Hercegovinom:

 

	Datum	Mjesto	Događaj
1.	1. april	Bijeljina	Počinju sukobi između Srpske garde pod vodstvom željka Ražnatovića-Arkana i Patriotske lige.
2.	1. april	čŒitluk	JNA blokira saobraćajnice prema gradu.
3.	1. april	Mostar	JNA povlači snage iz grada.
4.	1. april	Kupres	Stanovništvo se evakuira iz grada.
5.	1. april	Sarajevo	Organizovan miting milicionera protiv podjela u MUP-u.
6.	3. april	Banja Luka	"Srpske odbrambene snage" preuzimaju kontrolu nad gradom.
7.	3. april	Livno, Tuzla	Počinje mobilizacija TO-a.
8.	3. april	Mostar	Pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion cisterna napunjena eksplozivom, što označava početak rata u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore.
9.	4. april	Bijeljina	Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom.
10.	4. april	Bosanski Brod	JNA i jedinice pod kontrolom SDS vrše opći napad vatrom iz minobacača, topova i VBR-a.
11.	4. april	Neum	Općinsko predsjedništvo proglašava opću mobilizaciju za mir u Sarajevu i Mostaru.
12.	4. april / 5. april	Sarajevo	Te noći, paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na neke policijske stanice u gradu.
13.	5. april	Mostar, Sarajevo	Demonstracije za mir.
14.	5. april	Sarajevo	Srpski MUP napada školu MUP-a na Vracama u Sarajevu.
15.	5. april	Neum	Napad JNA.
16.	6. april	Mostar	Na dan priznanja od strane Evropske unije, počinje mobilizacija TO grada.
17.	6. april	Sarajevo	Nastavljeni sukobi.
18.	6. april	Visoko	Proglašeno vanredno stanje u Visokom, uspostavljanje Protivdiverzantskog voda Teritorijalne Odbrane
19.	7. april	Å iroki Brijeg	JNA raketira Široki Brijeg istog dana kada Sjedinjene Američke Države priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović prosvjeđuje kod Blagoja Adžića izjavljujući da je to napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istog dana tzv. srpska Skupština BiH završava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momčilo Krajišnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupštine RBiH) potpisao je dokument o proglašenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, povlače se iz Predsjedništva RBiH.
20.	8. april	Sarajevo	Predsjedništvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republičke oružane sile umjesto dotadašnjeg TO-a.
21.	8. april	Grude	U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Na sastanku je rečeno da HZ HB ne prihvata iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjedništva BiH o TO BiH politički nepromišljena, te da su sve formacije osim HVO-a na području HZ HB nelegalne ili neprijateljske;
22.	9. april	Zvornik	Jedinice "Srpske općine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske snage JNA, a za njima su ušli pripadnici Srpske garde Željka Ražnatovića-Arkana
23.	10. april	Kupres	Srpske snage potpomognute JNA zauzimaju grad.
24.	10. april	Bosanski Brod, Derventa	Pješačko-topničke bitke. Istog dana, izlasnik Evropske zajednice Jose Cutilheiro pregovara s Alijom Izetbegovićem i Radovanom Karadžićem.
25.	11. april	čŒitluk	Napad na grad.
26.	11. april	Livno, Å iroki Brijeg	Zračne uzbune.
27.	11. april	Modriča	JNA ulazi u grad.
28.	11. april	Foča	JNA vrši topničke napade na grad.
29.	11. april	Višegrad	Grupa pod vodstvom Murata Å abanovića zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u vazduh ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Tog dana je Predsjedništvo RBiH donijelo Ukaz o potčinjavanju svih jedinica TO-a BiH do 15. aprila 1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatraće se ilegalnim jedinicama.
30.	14. april	Derventa	Zauzeto skladište TO-a Dervente i predano TO-u BiH.
31.	14. april	Sarajevo	Zatvoren aerodrom Butmir.
32.	14. april	Hrvatska	U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.

Kao što je vidljivo iz djelomične hronologije događaja u prvoj polovini aprila 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini počeli su i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je još u novembru 1991. godine napadnuto i uništeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpočetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, također predstavljaju "rat prije rata". Ali, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica može se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992.godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde počela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja grupa pripadnika Patriotske lige. Oni su uspjeli slomiti otpor i počeli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija "ratnog ludila", nego sistematično uklanjanje viđenijih ljudi, kao i bošnjačkog stanovništva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski značajna, jer je ona sjecište dvaju krakova kojima su počeli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istočnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, središnjim gradom Semberije, omogućilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zaleđa prema Srbiji, a time i logističku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i ušćem Drine u Savu.

Drugo: Brutalnost kojom je izvršen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrašivanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Napad je izvršen uoči Bajrama, kao još jedan simbolični čin. Bijeljina je bila generalna proba prije početka otvorenog sukoba. U zauzeću Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica.

Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmoćnih snaga, uz potporu oklopno mehaniziranih jedinica i topništva. Grad predviđen za zauzimanje bio bi okružen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informisanja lokalno stanovništvo je pozivano na nepružanje otpora, najčešće korištenjem sintagmi o "Jugoslaviji" i "bratstvu i jedinstvu". U slučaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pješačke jedinice koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih građana počinjalo se s etničkim čišćenjem, a paravojne jedinice su kao nagradu sticale pravo na pljačku. Ako bi došlo do jačeg otpora (koji su u praksi najčešće pružale lokalne snage naoružane ličnim naoružanjem), pješaštvo bi stalo i pozvalo topništvo da "omekša otpor". Uopšte, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno topništvom gdje god je to bilo moguće. Takav način upotrebe topništva srpski general Mladić je kasnije u opsadi Sarajeva definisao kao "razvlačenje pameti".

Tok rata

Cetnicka ofanziva

Namjera JNA bila je ovladati teritorijom Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerovatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opći napad na četiri glavna pravca:

Sarajevo

Cilj JNA bio je ovladati glavnim gradom i zauzeti sve državne institucije. Srpske paravojne formacije su se pridružile JNA u sprovođenju plana. Počele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presijeku napola. Istovremeno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga je odgovorila podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja topničkim oruđima po samome gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog štaba Armije RBiH, je u augustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova.

Jedinice JNA su 2. maja 1992. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Toga dana, dolazi do zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Istog poslijepodneva odbrambene snage BiH opkoljavaju kasarnu JNA u centru grada. TVSA uspostavlja vezu sa Izetbegovićem u kojem predsjednik poručuje međunarodnoj javnosti da je talac srpskih snaga. čŒlanovi Predsjedništva RBiH (Ejup Ganić i Stjepan Kljujić) pokušavaju animirati svjetsku javnost na otmicu predsjednika. Nakon pregovora bosanske i srpske strane uz posredstvo UNPROFOR-a dogovorena je razmjena Izetbegovića za generala 2. vojne oblasti, Milutina Kukanjca uz slobodan izlazak JNA sa kompletnim naoružanjem. Prilikom izlaska kolona je napadnuta i presječena u Dobrovoljačkoj ulici i tom prilikom ubijen i ranjen veci broj vojnika dok su ostali zarobljeni.

Za vrijeme Izetbegovićevog zatočeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od Fikreta Abdića, tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu.

Linije fronta oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja rata.

Podrinje

Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta su lokalne snage Armije RBiH uspjele osloboditi značajnu teritoriju i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.

 

Posavina

Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizirani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Hrvatska vojska, uz pružanje logistike na frontu i učestvujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspješno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzimanje toga dijela BiH.

Južni dio Posavine (Gradačac, Brčko) pod nadzorom je Armije RBIH. Ljeto 1992. prošlo je u žestokim ofanzivama i protuofenzivama, ali je krajnji rezultat za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja. U aprilu i maju su zauzeli Bosanski Å amac (17. april 1992.) i Brčko (7. maj 1992.). U junu su zauzeli Derventu (7. juni 1992.), Modriču (10. juna 1992.) i Odžak (13. juna 1992.), a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskom okupacijom Bosanskog Broda. U razdobljima između srpskih ofanziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene političkim direktivama. Na svom dijelu fronta, Armija RBiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca, a manje je poznat podatak da su jedinice Armije RBiH do 1993. godine držale ratnu liniju u predgrađima Brčkog na približno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlačenju.

 

Hercegovina

U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac - čŒapljina - Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofanzivi (24 - 28. april 1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do čŒapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istočno od Stolca. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Oslobođenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić, lokalni zapovjednik Armije RBiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a. Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i centralnoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića, koji će završiti sukobom Armija RBiH i HVO-a.

U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992. godine, uspostavlja se ratna linija koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontroliše oko 70% teritorije, Sefer Halilović navodi da su Armija RBiH i HVO od aprila do septembra 1992. godine oslobodili 58% državne teritorije. Tačni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorije pod nadzorom VRS-a bila je banjalučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim centrima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, ali protjerivanjem većinskog bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i Istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.

Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defanzivu koja će trajati do kraja rata.

 

Bošnjačko-hrvatski sukob

Sukob između Bošnjaka i Hrvata naročito u području Hercegovine i centralne Bosne je počeo još od 1992 godine. Pored toga se naročito ističu sukobi i incidenti u Mostaru, Prozoru i Kiseljaku te likvidacija komandanta HOS-a Blaža Kraljevića od strane formacija HVO-a.

Krajem aprila 1993, sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.

U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine i srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju RBiH da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isiječe jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. Teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija u području Viteza. Armija RBiH krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Nakon stravičnih izvještaja o Karadžićevim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore³.

Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.

Dana 15. septembra 1993, Vijeće sigurnosti UN-a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.

Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš, prije rata sa relativnom hrvatskom većinom, Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija, te je postavljen novi načelnik općine. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršeni su napadi na kuće Bošnjaka. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa⁴.

U noći 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Orgijanje nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći³.

Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb. Američki predsednik Clinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka već ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da povuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su pozvane u Vašington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

 

Intervencija međunarodne zajednice

Početkom sukoba i opsadom Sarajeva BH vlasti su zahtijevale vojnu intervenciju međunarodne zajednice koja je bivavši zapletena u interne politike bila nemoćna da zauzme jasan i snažan stav. Kao odgovor počela je masivna organizacija dostavljanja humanitarne pomoći te uspostava UNPROFOR-a na prostoru BiH kao neutralne vojne jedinice UN-a čiji mandat opet nije bio sasvim jasan, osim u tome da UNPROFOR nije smio se miješati u ratne operacije bilo koje strane niti koristiti silu. Kasnije se ustanovilo, nakon što je brojno UNPROFOR-ovo osoblje bilo držano kao taoci od strane srpske vojske (u Goraždu i Srebrenici. Vidi Genocid u Srebrenici) da je njihova uloga u ratu u BiH vjerovatno još više izkomplicirala situaciju, naročito na vojno-političkom planu.

Nekoliko mirovnih misija je organizovano od strane međunarodne zajednice na čijem čelu su bili prominentni zapadni političari. čitav niz primirja je bilo potpisano samo da bi ostali kao "mrtvo slovo na papiru". Zapadni diplomati svojim stavovima i ponašanjem ipak su razbili "utopijsku viziju" da će rješenje za rat u BiH doći iz vana, što se također kasnije ispostavilo netačno. Zapadni diplomati, među kojima su se najviše isticali Lord Owen i Lord Carrington su djelomično doprinijeli kulturi odnosa zapada prema BiH a što se podrazumjevalo na već jasnu apatiju i nedostatak liderstva. Jedan od poznatijih političkih ali i neuspjelih rješenja je bio takozvani Vens-ovenov mirovni sporazum. U epilogu može se zaključiti da je osnovni problem stava međunarodne zajednice bio nerazumjevanje stanja na terenu i osnovnih ciljeva i tendencija ideologije srpske, hrvatske i bošnjačke strane. Dok su se stvari u BiH rješavale na frontu stav međunarodne zajednice koji su insistirali na mirovnom diplomatskom rješenju se dojmio utopijski.

Umješanost međunarodne zajednice je eskalirao u kontraverznosti kako se konflikt komplicirao. Jedna od najkontraverznijih odluka UN-a je bila osnivanje tzv "sigurnosnih zona" Žepa, Srebrenica, Goražde i Sarajevo. Evidentna nemoćnost međunarodne zajednice da kontroliše situaciju je kulminirala padom Srebrenice i Genocidom u Srebrenici u kojem je oko 8.000 Bošnjaka likvidirano od strane srpskih snaga. Iako je Genocid u Srebrenici pokrenuo čitav niz promjena u odnosu međunarodne zajednice prema ratu u BiH interesantno je za napomenuti da za vrijeme u kojem je Sarajevo bilo pod "zaštitom" UN-a kao "sigurnosna zona", u Sarajevu je ubijeno oko 12.000 civila od strane srpske vojske.

Pored manjih selektivnih intervencija zračne sile NATO-a tokom rata od 1992-1995 ono što se može smatrati odlučnom vojnom intervencijom međunarodne zajednice (NATO-a) počelo je oko 02.00 sata 30. augusta 1995. godine bombardovanjem srpskih položaja oko Sarajeva. Prema mnogim tvrdnjama, vojna intervencija je bila direktan odgovor na zadnji masakr sarajevskih civila 25. avgusta 1995. godine na Markalama u kojem je stradalo preko 60 civilista stanovnika Sarajeva. Ipak prema mnogim izvorima se može tvrditi da je vojna intervencija prouzrokovana nizom razloga od kojih je masakr na Markalama bio samo jedan koji je izazvao dovoljno političkog momentuma da se NATO sa SAD-om kao liderom jasno i direktno uključi u konflikt.

Operacija Namjerna Sila (Deliberate Force), kako je nazvana intervencija, uključila je bombardovanje srpskih položaja, uz nekoliko prekida ili pauzi, koje je trajalo oko 2 sedmice i zvanično je okončana sa dogovorom deblokade Sarajeva 14. septembra 1995. godine.

Prevashodna namjena vojne intervencije NATO-a je bila uspostavljanje vojnog balansa na terenu i tjeranje srpske strane da se odazove mirovnom procesu. Pored bombardovanja srpskih vojnih uporišta oko Sarajeva, NATO-ov plan je uključio i selektivno bombardovanje strategijskih srpskih vojnih položaja širom Bosne i Hercegovine u šta se uključuje i bombardovanje komunikacijskog centra srpske vojske nedaleko od Banja Luke, a koji je za posljedicu imao destabilizaciju srpskih vojnih položaja u zapadnoj Bosni i značajno napredovanje Operacije Oluja od strane hrvatskih i bosanskih snaga. Nato je za 15 dana bombardovanja izveo 3.200 naleta, i pritom na srpske položaje istresao 10.000 tona eksploziva. Kao posljedica vazdušnih udara NATO-a poginula su 152 civila, a 273 su teže ili lakše ranjena.

Operacija Oluja

Uspjehom operacije Bljesak, predsjednik Clinton je dao odobrenje za početak operacije Oluja. Sjedinjene Američke Države su bile aktivno uključene u pripremu, nadzor i početak operacije Oluja. Zeleno svjetlo Bijele kuće i predsjednika Clintona za operaciju Oluja bilo je dostavljeno Hrvatskoj od kapetana Richarda C. Herricka, koji je izvijestio da SAD nemaju ništa protiv protiv otpočinjanja ove operacije i da ova treba da bude "brza i efikasna" i završena u roku od 5 dana.

Ovo je predstavljalo završnu fazu vojne saradnje izmedju SAD i Hrvatske, koja je otpočela 1992. godine. 1995. godine Clinton se spremao za ponovne izbore i Bob Dole, kao republikanski kanditat, postavljao je sve glasnije zahtjeve Senatu za ukidanje embarga na uvoz oružja za bosanske Muslimane. Za Clintona, Balkan postaje jedno od ključnih strateških pitanja za dalji ostanak u Bijeloj kući.

U svojoj strategiji za razrješenje krize, američka administracija na čelu sa Clintonom je odlučila da iskoristi hrvatsku vojsku za napad na srpske snage, zbog čega je potpisana Splitska deklaracija između Izetbegovića i Tuđmana, koja je dopuštala ulazak hrvatskih vojnih snaga pod vođstvom generala Ante Gotovine na teritoriju Bosne i Hercegovine u svrhu saradnje sa Armijom Bosne i Hercegovine. Za uspjeh te operacije bilo je neophodno da hrvatske snage osvoje Dinaru iznad Knina i da oslobode Knin i Krajinu u operaciji Oluja, da bi se odmah zatim prebacile na teritoriju Bosne i izvršile pritisak na Srbe i time prisilile Miloševića da potpiše Dejtonski sporazum.

Vrlo brzo je došlo do neke vrste nagodbe između hrvatske i američke obavještajne službe. Hrvatska je dala američkoj službi (DIA) 500 kg ruskih podvodnih mina i najmodernija ruska torpeda, kao i dešifrirajuće kodove korištene između ruske i jugoslavenske vojske.^{[citat potreban]}

Ovo oružje transportovano je u SAD preko splitskog vojnog aerodroma. Herculesi C-130 spustili su se u toku noći, oružje je natovareno i u najvećoj tajnosti prebačeno u SAD ili u američke vojne baze u Evropi. Hrvatska strana otkrila je također lokaciju tvornice za proizvodnju hemijskog oružja u u Bijelom polju pokraj Mostara. Ovo je bio samo početak saradnje, jer odmah potom SAD je isporučila Hrvatskoj sisteme za prisluškivanje i nadgledanje teritorije Srbije i Crne Gore, pomoću kojeg se moglo istovremeno osluškivati i snimati 20.000 telefonskih razgovora.

Prilikom združenih napada na srpske položaje aktivno je učestvovala regularna vojska Republike Hrvatske. Na frontu prema Krajini, angažovano je bilo pet brigada Hrvatske vojske sa ljudstvom iz Splita, Varaždina, Zagreba, Trogira, Bjelovara i Gospića, kao i tri domobranske pukovnije iz Metkovića, Splita i Unesića. Ukupno, ovdje se nalazilo 30.000 vojnika Republike Hrvatske.

U regionu Posavine bilo je angažirano također 30.000 pripadnika Hrvatske vojske. Riječ je o brigadama iz Vinkovaca, Županje, Zagreba, Osijeka, Nove Gradiške, Slavonskog Broda i Našica.

 

Daytonski mirovni sporazum

Glavni članak: Daytonski mirovni sporazum

Daytonski sporazum je bio kulminacija tzv Šatl (Shuttle) diplomatije koju je odpočeo Richard Hoolbrook sa svojim timom pod sponzorstvom SAD-a. Šatl se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa Šatl diplomatije je igrala ulogu kurira i moderatora koji su proslijeđivali i moderirali zahtijeve zarađenih strane.

Mnoge osnove i preduslovi Daytonskog sporazuma započeli su zapravo Šatl diplomatijom još godinu dana prije završne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Daytonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorije Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.

Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke, i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu, 14. decembra. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Daytonski sporazum je efektivno završio rat mada je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga konačni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslovenske krize.

 

Uloga međunarodne zajednice

Pod međunarodnom zajednicom u ratu i Bosni i Hercegovini se prvenstveno ubrajaju UNPROFOR, NATO, Evropska unija, UN i SAD kao i druge države i međunarodne paravojne formacije koje su imale relativno značajan doprinos u tok zbivanja u Bosni i Hercegovini.

Uloga međunarodne zajednice u ratu u Bosni i Hercegovini se danas u mnogim krugovima, lokalnim i međunarodnim, karakteriše kao najveća kolektivna greška u modernoj historiji ². Ova greška podrazumjeva stav inicijalne neodlučnosti i apatije na političkom nivou koju je međunarodna zajednica zauzela a koji se prevashodno održavao na nivou UN-a i Evropske unije. Ta greška je prouzrokovala otezanje i komplikovanje konflikta te daljnja razaranja i žrtve. Svakako se nemože zanemariti da su međunarodne snage pretrpjele i značajne gubitke (320 poginulih vojnika UNPROFOR-a i brojni ranjeni).

Jedan od prvih poteza koji mnogi danas karakterišu kao inicijalna greška koja je značajno doprinijela procesu raspada Jugoslavije je bila unilteralna odluka Njemačke o priznanju Hrvatske nezavisnosti. Taj potez, koji su mnogi smatrali ipak neminovnim, je stavio Bosnu i Hercegovinu u izuzetno nezgodnu poziciju.

Pogoršanje krize u Jugoslaviji međunarodna zajednica je primila sa polovičnim reakcijama i mjerama kao što je bilo implementacija mirovnih posmatrača po mandatu UN-a koji nisu imali kapacitet da preduzmu značajne mjere kako bi ublažili ili poboljšali efekte krize. Sama nesposobnost međunarodne zajednice je ohrabrila nacionalističke vođe i one kojima je put u rat već bio zacrtan kao dugoročni cilj. čŒitav niz rezolucija koje su izglasane pri UN-u nisu imale metod primjene osim rezolucija koje su uspostavile embargo oružja za sve države bivše Jugoslavije i ekonomski embargo protiv Srbije i Crne Gore. Obje rezolucije su u manjoj ili većoj mjeri također kršene tokom rata.

 

Posljedice

Dvadeset godina posllije završetka sukoba u Bosni i Hercegovini posljedice rata se mogu primjetiti u svim slojevima društva. Grubo sve posljedice se mogu podjeliti na:

• Demografske posljedice. Promjene nastale unutrašnjim i vanjskim migracijama (preseljenjem) prijeratnog stanovništva BiH.
• Ekonomske posljedice. Promjene unutar ekonomskih tokova u BiH koje su nastale kao posljedica ratnih dejstava i divlje ekonomije u godinama poslije završetka sukoba.
• Političke posljedice. Promjene u administrativnoj strukturi BiH koje su nastale kao rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma.

Demografske posljedice

Ekonomske posljedice

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih Bosna i Hercegovina je pored Makedonije bila najsiromašnija republika u sastavu SFRJ. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su bile loše razvijene. Kao direktan rezultat rata između 1992. i 1995. godine već niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna dejstva su također dovela do uništavanje loše infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada životnog standarda stanovništva. U prvim godinama (1996. - 1998.) poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma zabilježen je visok procentualni rast industrijske proizvodnje. Međutim pokazalo se da ovu visoku stopu rasta industijske proizvodnje nije bilo moguće zadržati. BDP Bosne i Hercegovine se danas počinje približavati BDP zemlje u 1991. godini.

Političke posljedice

Poslije pobjede nacionalno orijentariranih stranaka u prvim višestranačkim izborima u BiH postojalo je mišljenje da će ove stranke postepeno napustiti nacionalnu retoriku i početi se profilirati kao i većina drugih evropskih stranaka na uobičajenoj lijevičarsko-desničarskoj skali. Dolaskom rata na tlo BiH ovaj proces je zaustavljen. Uspjehom SDP-a na izborima 200X. godine smatrano je da je ovaj proces ponovo krenuo sa mrtve tačke ali uspjesi nacionalnih stranaka u pratećim izborima su pokazali da se bosansko-hercegovački politički milje još uvijek nalazi daleko od političkih miljea u ostatku Evrope.

 

plbih.org