Deveti Genocid

Deveti genocid nad Bosnjacima dogadja se od 1941-1945 godine.To je vrijeme Drugog svetskog rata gdje je po nekim procjenama stradalo oko 106.000 Bosnjaka, uglavnom civila od cetnicke kame. To znaci da je negdje oko 8,3 % Muslimana nastradalo u ovom razdoblju. Ovo su samo podaci, a detalji stradanja nisu jos uvijek dovoljno istrazeni, pa ujedno apelujem bosnjacke historicare i inteligenciju vicnu peru da se prihvate posla. Stara izreka kaze ono sto nije zapisano, nije se ni dogodilo!

Srpsko-četnički genocid nad Bošnjacima ima duboke korijene. Na jednoj strani to je ukorijenjena vjerska mržnja i netrpeljivost, a na drugoj želja srpskih ideologa i političara da pod svaku cijenu stvore etnički čistu državnu teritoriju. Stoga su četnici od samog početka rata 1941. pristupili sistematskoj fizičkoj likvidaciji Bošnjaka, odnosno genocidu. To je, kao trajno programsko načelo, izričito formulirano u spisima jednog od glavnih četničkih ideologa, Stevana Moljevića. U članku Homogena Srbija i nekim pismima drugim četničkim ideolozima on piše da zemlju treba "očistiti od svih nesrpskih elemenata". To bi se radilo kažnjavanjem smrću na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem Bošnjaka u Tursku i Albaniju. Sam vođa četničkog pokreta Draža Mihajlović izdao je brojne naredbe svojim potčinjenim komandantima o potrebi uništenja Bošnjaka.

Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Više­grad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni. Sve je to široke slojeve bošnjačkog naroda stavilo pred nova teška iskušenja. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku rata 1941-45. ubijeno je, odnosno izgubilo život, uglavnom na genocidnoj osnovi, 103.000 Bošnjaka, što čini 8,1 % od očekivanog prirodnog prirasta bošnjačkog stanovništva. Preko udruženja ilmije "El Hidaje" organizirano je prikupljanje dokumentacionog materijala o četničkim i ustaškim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela i obavještavanje savezničke javnosti o četničkim, ustaškim i njemačkim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom. O tome je izrađen poseban elaborat i tajno upućen u Kairo egipatskom premijeru Nahas-paši. U istu je svrhu jedna bošnjačka delegacija, u kojoj je bio i kasniji reisul-ulema Ibrahim-ef. Fejić, putovala 1943. godine u Rim. Tim je povodom Nahas-paša protestirao kod Britanaca protiv četnika, a preko egipatskog Crvenog polumjeseca "Fuad I" je povedena akcija za pomoć muslimanskom stanovništvu u BiH i Sandža­ku. O tome je opširno pisao Al Ahram u broju od 29. VI 1944. - 8. redžeba 1363. godine.

Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu održanom u Sarajevu 26. VIII 1942. godine. Među 48 članova Odbora, pored ostalih, bili su Edhem Mulabdić, književnik, Mustafa Softić, gradonačelnik Sarajeva, Me­hmed Handžić, predsjednik udruženja ilmije "El-Hidaje", zatim ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanović i dr. Zaim Šarac, hafiz Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, dr. Asim Musakadić, gradski fizikus, te dr. Vejsil Bičakčić, poznati sarajevski ljekar. Od bivših političara u Odbor su ušli dr. Šefkija Behmen, jedan od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedović, ljekar i jedan od doajena bošnjačke politike. Na čelu Odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić, tadašnji naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga Hadžihasanović, čuveni sarajevski trgovac i bivši senator. Hadžihasanović je tada bio prva ličnost bošnjačke protivustaške politike. Nijemci su držali da on među Bošnjacima važi kao "jedini pravi nasljednik Mehmeda Spahe". U objavi Odbora narodnog spasa se ističe da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio "red i mir", kroz "zajedničku suradnju cijelog žiteljstva Bosne i Hercegovine, te potpunu slogu muslimana, pravoslavnih i katolika". To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba u jednom izvještaju od 11. IX 1942, da Odbor narodnog spasa ustvari traži "autonomiju Bosne".

Ustaške vlasti su općenito smatrale da bošnjački autonomistički pokret predstavlja najveću unutrašnju opasnost za NDH. One su u tom smislu veoma podozrijevale od političkog aktiviranja organizacije Mladih musli­mana, posebno u vrijeme regrutiranja "Handžar-divizije". Prema jednom izvještaju Ustaške nadzorne službe od 14. X 1944. samo u Sarajevu Mladi muslimani već imaju oko 400 pušaka, koje su sve "njemačkog porijekla". Po tom izvještaju naoružavanje Mladih muslimana u direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije Bosne.

Korijeni međusobnog hrvatsko-srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bošnjaka leže u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da tim putem stvaraju etnički čiste teritorije. U tom cilju su četnici Draže Mihajlovića izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta­novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u

Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Od svog teškog poraza na Prenju početkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, četnici su se medusobno zavadili, pa su Bošnjake manje napadali.

plbih.org