Osmi Genocid

Osmi genocid nad Bosnjacima dogodio se u Plavsko-gusinjskom kraju, bolje reci ponovio se u ovom istom kraju nakon nasilnog pokrstavanja 1912. 1913. godine.

U crnogorskom dijelu Sandzaka, u živopisnoj dolini Vraneš, koju presijeca rijeka Ljuboviđa leže mjesni centri Pavino polje i Tomaševo. Sadašnji stanovnici Vraneša svoj kraj opisuju kao "netaknuti dragulj i poklon prirode".

Tradicionalno zdrava i prirodna hrana sa najvišom ocjenom kvaliteta, neobično veliko bogatstvo kristalno čistih izvora voda za piće, neistražene pećine i mnoge druge prirodne ljepote su dio onoga što ovaj kraj čini posebnim u odnosu na druge.

Sve ovo bilo bi dovoljno da stanovnicima ovoga kraja obezbjedi lagodan ovosvjetski život. Međutim u ovom slučaju to nije tako. Ovaj kraj već duže vrijeme prate čudne pojave koje ne daju mira stanovnicima Tomaševa.

Crnogorske "Vijesti" u svom broju iz 25. januara 2005.godine, u tekstu pod naslovom "U Vraneškoj dolini 1250 neženja", istražuju problem "bijele kuge" u ovim krajevima. "Vijesti" zaključuju da su "pokazatelji alarmantni" i "da se može desiti da se u narednih deset godina stanovnici počnu baviti izgradnjom staračkih domova."
Harun Crnovršanin u svojoj knjizi "Sinovi Sandžaka" navodi činjenicu da se stanovnici sela Tomaševo žale kako ne mogu mirno da spavaju. Oni danas "čuju" ezan iz temelja porušene džamije, a i muška djeca im se često rađaju kao bogalji.

Da li je "prokletstvo" koje prati Tomaševce rezultat Božije kazne, ili griže savjesti koja se prenosi sa generacije na generaciju, ili možda i jednog i drugog, ne znamo, ali smo ubjeđeni da to ima veze sa događajima koji su se zbili u ovaj kraj u novemru daleke 1924.godine.

O tome šta se tačno desilo u noći između 09. i 10. novembra 1924.godine dugo se nije znalo ništa. Razloga je više. Neki o tome nisu smjeli pisati, a oni koji su i smjeli bili su onemogućeni od tadašnjih vlasti da nešto više o tome saznaju. Nekima je pak odgovaralo da se taj događaj zataška i što prije zaboravi, dok su neki o tome događaju pisali onako kako njima paše, skrivajući i iskrivljujući pritom mnoge činjenice koje im nisu odgovarale.

Ako bi istinu pokušali saznati od današnjih stanovnika sela Tomaševo, inače potomaka onih koji su u tim događajima "igrali uloge" dželata, saznali bi samo ovo (preuzeto sa http://www.vranes.eu):
" Muslimani su 1924.godine činili skoro polovinu stanovništva Vraneša, i za samo 24 sata protjerani su sa svojih ognjišta, spašavajuči glavu ispred pravoslavaca. Različita viđenja ovog nedovoljno rasvijetljenog događaja prisutna su do danas, pa se i danas licitira brojem žrtava."

Navodeći da je tada ubijeno samo 80 Bošnjaka u tekstu se dalje navodi razlog napada pravoslavaca na komšije Bošnjake:
"...od 1886. godine kolašinski muslimani nemilosrdno kidišu na pravoslavni živalj, otimaju im zemlju, čine zvjerstva, protjerujući srpski živalj u planine, ili za Srbiju."
"Poslije oslobođenja od Turske 1912., mnoga sela u Vranešu postaju jatača gnijezda muslimanskih razbojnika", od kojih je "pravoslavni narod trpio strahovit teror".

Kao glavni razlog koji je "pravoslavcima prelio čašu" navodi se ubistvo Boška Boškovića, "nadaleko čuvenog ratnika i viđenog čovjeka".

Činjenica da se u tekstu ne navodi ni jedan konkretan podatak "terora" kojeg su muslimani vršili nad pravoslavcima Vraneša, kao i nekoliko netačnih podataka, poput nazivanja Jusufa Mehonjića imenom "Fikret Mehonić", daje nam dovoljno razloga da sumnjamo u istinitost navedenog teksta.

Također, priznanje krivice od strane samih Crnogoraca koje se može shvatiti iz posljednjeg paragrafa ovoga teksta, govori nam da se novembra 1924. godine Bošnjacima ovog kraja deslilo nešto mnogo strašnije nego što se to iz navedenog teksta može zaključiti:
"1924. godine stradali su uglavnom oni među muslimanima Vraneša koji nijesu trebali da stradaju - nedužni, mirni i većinom siromašni starosjedioci, oni koji nijesu imali nikakvog razloga da bježe ispred osvjetnika, ali nastalu stihiju nije mogao niko kontrolisati."

Možda bi bili "nepravedni" ako bi kazali da se o tom događaju ništa nije pisalo.
Šesti dan poslije krstaškog zaleta Crnogoraca, 16 novembra. 1924, mogao se pročitati nepojmljiv komentar u nedeljnom političkom časopisu "Istina" (vlasnik i urednik dr Ljuba Popović). Na 28. strani tog časopisčića, u rubrici "Šta se čuje" pod naslovom "Bravo, Crnogorci!" štampana je pohvalnica ovog sadržaja:

"Ubistvo Boška Boškovića od strane turskih kačačkih četa bilo je znak za uzbunu. Prijatelji rođaci i poštovaoci pok. Boškovića digli su se na oružje i kao nekad u vreme plemenske vladavine, pošli su da uzmu odmazdu za zločin, prema svojim plemenskim običajima. Ne zna se još koliko je Turaka poginulo, ali je svakako sreća što su se oni, ranije obavešteni o dolasku osvetnka, povukli u varoši. Odgovor na ubistvo nije crpljen iz modernog shvatanja gonjenja zločinaca. Naprotiv, učinjeno je onako kako se to ranije vekovima činilo i blagodareći čemu je jedino moglo da se očuva relativan mir. Jer ti Turci, Arnauti, svrstani u kačačke čete, nisu podložni onim osećajima koji odlikuju Evropljanina. U koliko je vlast humanija u toliko ona u njihovim očima izgleda slabija. I humano postupanje, makoliko bilo poželjno, ne može da se primeni među divljim i kačački raspoloženim stanovništvom. Jedino oštre, svirepe i primerene kazne, koje više služe kao zastrašavajuće sredstvo nego odmazda za već učinjeni zločin, mogu imati mirotvornog dejstva u krajevima, gde na užas i najveću sramotu države, još uvek ginu, kao u tursko vreme, nesrećni Srbi."

Jedan od rijetkih opisa ovog stravičnog događaja sa bošnjačke strane mogao se pročitati na stranicama sarajevske "Pravde" iz 24. novembra 1924. godine:
"Jučer nam pripovjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, koja nas je potresla. Prošlih je dana u jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj stanici (prvu na području pljevalskog sreza od Šahovića) upala žena muslimanka, sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom su došle druge dvije muslimanke, koje su za onom jadnicom išle, i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vrijeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i Pavinom Polju, ona je u naručju nosila svoje dijete od mjesecdana. Krvoloci su nevinašce nožem priklali u njenom naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila je nesretnu majku, koja je smjesta šenula pameću..."

Iz prethodnih tekstova mogli smo saznati da je selo Tomaševo u stvari nosilo naziv Šahoviće. To selo naseljavalo je Bošnjačko stanovništvo koje se nakon 10. novembra 1924.godine pod pritiskom pravoslavnih komšija moralo iseliti. Takođe mogli smo saznati da su pravoslavci Crnogorci zbog "stalnog terora" kojeg su "trpjeli" od strane Bošnjaka muslimana, u noći između 09. i 10. novembra napali svoje komšije i "pošto se nastala stihija nije mogla kontrolisati" ubijeno je "80-tak Bošnjaka". A iz posljednjeg teksta vidimo da su žrtve bila i djeca u naručju njihovih majki.

I ovako blijeda slika ovog događaja, kojeg neki autori iz redova Bošnjaka svrstavaju u "Desest genocida počinjenih nad Bošnjacima", ostala bi do danas, da svjetlost dana nije ugledala knjiga "Land Without Justice" (Bespravna zemlja) štampana u Londonu 1958.godine, 34 godine nakon pokolja u Šahovićima.

Autor ove autobiografske knjige je Milovan Đilas (1911-1995), djed sadašnjeg gradonačelnika grada Beograda Dragana Đilasa, čiji je otac Nikola bio jedan od aktera pokolja.
Značaj svjedočenja ovog moralnog i karakternog čovjeka sadržan je u nekoliko bitnih odrednica. Svjedočio je protiv svog oca, koji je bio direktni učesnik pokolja. Pripadao je narodu koji je prećutkivao zločin i iz čijih redova su poticali počinioci, i bio je prvi Crnogorac koji je javno progovorio o ovom događaju. Svi kasniji radovi na ovu temu za osnovu su uzimali svjedočenje ovog čovjeka, koji pripovjeda da je nakon pokolja njemu i njegovom bratu njihov otac "UMOČIO KOCKU ŠEĆERA U MUSLIMANSKU KRV„DA BUDU ŽEŠĆI”.

Prema Đilasu, „Gorski vijenac“ u njegovom selu znali su napamet svi seljaci, i ta im je knjiga bila praktično zamjena za „Bibliju“. On kaže: " Izgledalo mi je da sam rođen sa krvlju u očima. Prvi prizor koji sam ugleda bila je krv. Moje prve riječi bile su krv i kupale se u krvlju”.

U svojoj knjizi "Zemlja bez pravde" Đilas opisuje taj strašni zločin i opisuje užasne detalje tog masakra, u kojem su ubijene žene, djeca, starci, i opisuje krvoločnost crnogorskih seljaka koji su tijela masakrirali i nakon što su ih ubili. Takođe on navodi prave razloge koji su motivisali Crnogorce da počine ovaj zločin:

"... Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko čak mogao pretpostaviti da se to zbilo u onom što zovemo duh nacije. U poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila su dečja igra. Kasnije se većina krstaša i sama stidjela onog što se dogodilo i što su učinili, ali - Imageučinili su... Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Slična je sudbina bila namenjena i muslimanima iz Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom trebali biti prebačeni preko Šahovića. Međutim, u poslednjem je trenutku jedan oficir srpske vojske spriječio prijevaru i zločin... Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno... Iako je Jugoslavija imala parlament, cijeli je zločin zataškan... Da je provedena čak i površna istraga, otkrili bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo. Dva ili tri stražara iz Šahovića ostala su nekažnjena što su zatočenike predali rulji. Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se pokazala običnom komedijom... Iz naručja majki i sestara uzimali su djecu i klali ih pred njihovim očima... Jedna je grupa napala jedan muslimanski usamljeni posjed. Seljak je upravo drao jagnje. Namjeravali su ga ustrjeliti, a kuću zapaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da na istu šljivu za pete objese seljaka. Iskusni mesar je sjekirom rascjepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da nije želeo da ošteti torzo Zatim je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo srce, jer čak ni pseto neće tursko meso... Da bi nepravda bila potpuna, Boška nijesu ubili muslimani nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj otac kasnije saznao od povjerljivog znanca..."

Jedan od prvih Bošnjaka koji je zajedno sa Safetom Bandžovićem pisao o ovom događaju devedesetih godina prošlog stoljeća, Hakija Avdić piše u svojoj knizi "Položaj Muslimana u Sandžaku":
"Došavši u Pavino polje poslije pola noći, razbojnici su se razišli po selima i zaseocima, ulazili u kuće ili izazivali ukućane van, najprije pljačkali i iznuđivali novac, a potom sve listom ubijali, najčešće klanjem. Što se do sada zna broj žrtava u Pavinom polju premašuje 70, među kojima i 8 lica čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer su bili jako iznakaženi. Nekim su (kao Ibru Hasoviću - starcu od 80 godina) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su (kao Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali, neke su (kao Naja Hodžića bebu) ni u majčinom krilu nisu štedjeli, neke (kao šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom noževima poklali. Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti. Kad je ovaj to odbio odveli su ga i kao metu strijeljali. Živim čudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svjedoka kako bi pričao o snazi pravde i zakonitosti u našoj državi."

Tačan broj ubijenih Bošnjaka u Šahovićima se ne zna, ali se zna da se kreće između 600 i 750 ubijenih. U Šahovićkoj kapetaniji je prije ovog događaja bilo 576 pravoslavnih i 1580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26, 8 a Bošnjaka 73, 2. Danas tamo nema više ni jednog Bošnjaka. Oni koji su preživjeli zločin odselili su duboko u Sandžak, Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci.

Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obije džamije, prekrstili naziv mjesta Šahovici u Tomaševo.

Završavamo riječima kojima su Tomaševci počeli tekst "Događaji u Vranešu 1924. godine":
«Зло радити, добру се надати, једно с другим не иде никако»

plbih.org